'Riđokosi svećenik' barokne glazbe preminuo prije 280 godina

U Beču je na današnji dan prije 280 godina, 28. srpnja 1741. godine, preminuo slavni talijanski skladatelj i violisnist Antonio Vivaldi.

Rođen je 4. ožujka 1678. u Veneciji, a prvu poduku iz violine dobio je od oca Giovanniaja u Veneciji. Godine 1703. zaposlio se kao maestro di violino u Pio Ospedale della Pietà, jednom od četiriju venecijanskih djevojačkih sirotišta, a na tom je mjestu, s prekidima, ostao do 1740.

Vivaldi je u dvadeset i petoj godini zaređen za svećenika, no službu je ubrzo napustio, pretpostavlja se, iz zdravstvenih razloga. Naime, kao astmatičar, mršav i krhak, nije bio sposoban za aktivno sudjelovanje u svećeničkim dužnostima te bi svakim napadajem gušenja morao prekinuti Božju službu.

Zbog svoga je kratkotrajnog svećeničkog iskustva stekao nadimak "Riđokosi svećenik".

Prve je skladbe (12 triosonata) objavio 1705. U razdoblju 1718–20. djelovao je kao maestro di cappella da camera u Mantovi na habsburškom dvoru princa Philippa od Hessen-Darmstadta, a tijekom 1720-ih naizmjence u Rimu i Veneciji kao skladatelj koncerata i opera te kao impresario.

Početkom 1730-ih boravio je u Beču i vjerojatno u Pragu. Godine 1740–41. proveo je u Grazu i Beču, gdje je, osiromašen, i umro.

Vivaldi je bio nekonvencionalna, rastrošna i tašta osoba, osjetljiva na kritike. Za života su ga podjednako cijenili i kao violinista virtuoza (u Italiji) i kao skladatelja, osobito u Njemačkoj (J. Mattheson, J. S. Bach i dr.).

Kao skladatelj ostavio je oko 800 djela, među kojima oko 500 koncerata za solo glazbala, više glazbala i male ansamble, devedesetak sonata, niz triosonata, sinfonia, misa i misnih stavaka, psalama, večernja, moteta, kantata, serenata, te pedesetak opera.

Najvažniji su dio Vivaldijeva opusa koncerti, u kojima je očitovao osobitu inventivnost, često na temelju želja različitih naručiteljâ, a prije svega izvedbenih potreba u sirotištu Pietà.

Učvrstio je trostavačnost, uporabu ritornella u brzim stavcima i razvio tehnike tematske integracije, što su sve postale norme skladanja za kasnije skladateljske naraštaje.

Napisao je oko 230 koncerata za violinu solo te oko 120 koncerata za druga solistička glazbala (fagot, violončelo, obou, flautu, violu d’amore, blok-flautu i mandolinu), četrdesetak koncerata za dva glazbala, tridesetak za tri i više solističkih glazbala uključivo klarinet, šalmaj, teorbu, rog i timpane, te druge koncertne kombinacije.

Najpopularniji je među koncertima op. 3, Harmonijski polet (L’estro armonico), objavljen 1711., a smatra ga se najutjecajnijom tiskanom muzikalijom prve polovice XVIII. stoljeća.

Među vokalnim skladbama ističe se 21 sačuvana opera (npr. Oton u gradu – Ottone in villa, Armida, Olimpijada – L’olimpiade, Rosmira, Skenderbeg – Scanderbeg i dr.), u kojima su izmiješani elementi njegove instrumentalne maštovitosti i općih opernih konvencija kasnobarokne epohe.

Općenito, Vivaldijev stil očituje smjelu harmoniju s naglim modulacijama, često sinkopiranu ritmiku, formalne nepravilnosti, simfonizam koji najavljuje pretklasiku, te elemente programnosti s naglaskom na izražajnost, što ga čini i vrlo ranim pretečom romantizma. Danas ga se smatra najvažnijim talijanskim skladateljem kasnoga baroka u prvoj polovici XVIII. stoljeća.

Nakon smrti ubrzo je pao u zaborav, da bi ga se ponovno odgovarajuće vrjednovalo tek u XX. stoljeću. nakon otkrića većine njegovih autografskih skladbi u zbirkama Nacionalne knjižnice u Torinu potkraj 1920-ih i objavljivanja njegovih sabranih instrumentalnih djela od 1947. dalje (Ricordi u Milanu).