Samouki skladatelj, prijatelj Mozarta i Beethovena, očinska figura glazbenika

Prošlo je čak 212 godina od smrti slavnog skladatelja Josepha Haydna, ali njegovo djelo vječito je mlado i glazbeni je izazov svima koji imaju ambiciju biti vrsnim izvođačima.

Franz Joseph Haydn rođen je 31. ožujka 1732. u Rohrauu u Austriji. Iako samouk, njegova djela ostavila su veliki trag u glazbi. Nerijetko ćemo u literaturi susretsti 'nerazdovojnu' trojku simfoničara Haydn - Beethoven - Mozart. Odnosno, uz Mozarta i Beethovena, s kojima je prijateljevao, najvažniji je predstavnik bečke klasike.

Napisao je više od 750 skladbi: 108 simfonija, 24 klavirska koncerta, 5 koncerata za violončelo, opere, mise, oratorije i dr.

Neka od najpoznatijih njegovih djela su „Simfonija rastanka“, „94. simfonija ‘Iznenađenje’“, „104. simfonija ‘Londonska’“, pasija „Sedam posljednjih riječi Spasiteljevih“, „Ruski“, „Pruski“, „Sunčani kvarteti“, „Godišnja doba“ i brojna druga.

Prvu opću i glazbenu poduku dobio je od rođaka u Hainburgu. Haydn sa šest godina odlazi se glazbeno obrazovati kod Johanna Matthiasa Frankha. Više nikad nije živio sa svojim roditeljima.

Kada je imao sedam godina, svojim pjevanjem očarao je Georga von Reuttera, umjetničkog direktora bečke Katedrale sv. Stjepana. Tamo je pjevao devet godina. Kad je napunio 16, izbacili su ga jer više nije mogao pjevati visoke tonove. Otkazu je pridonio i komentar carice Marije Terezije kako njegovo pjevanje zvuči poput vrištanja, skičanja.

Zahvaljujući meceni Esterhazyju

Najveći dio svoga života proveo je kao skladatelj i dirigent dvorske muzike mađarskih knezova Esterhazy.

Godine 1790., nakon smrti princa Nicolausa Esterházyja, dvorski je ansambl bio raspušten, a Haydn je, iako još u službi Esterházyjevih, otišao u Beč; 1790-ih boravio je u Londonu i drugim engleskim gradovima, gdje je održao niz koncerata, skladao i podučavao, a dobio je i počasni doktorat u Oxfordu.

Posljednje godine života proveo je u Beču; posvetio se skladanju crkvene glazbe. Iz toga razdoblja potječu dva oratorijska remek-djela – Stvaranje (Die Schöpfung) i Godišnja doba (Die Jahreszeiten), ali i njegova (službena austrijska) Carska himna.

Posljednji je put u javnosti nastupio 1803. ravnajući izvedbom svojega djela Sedam posljednjih riječi Kristovih na križu (Die sieben letzten Worte unseres Erlösers am Kreutze).

Naziva ga se i „Papa Haydn“, što označava očinsku figuru. Osim što je bio iznimno cijenjen te učitelj mnogima, zaslužan je za razvoj klavirske sonate, gudačkog kvarteta i klasične simfonije.

Haydn pripada nadnacionalnomu stilu druge polovice XVIII. stoljeća iako je u razdoblju od 50-ak stvaralačkih godina prolazio mijene od galantnog i kasnobaroknoga preko izrazito klasicističkoga stila do predvorja romantizma.

Skladbe mu se odlikuju transparentnošću forme, ravnotežom između ozbiljnosti i duhovitosti; češće je suprotstavljao stilske značajke nego što ih je sintetizirao, a skladateljski je postupak temeljio na tradicionalnoj postavci o raznolikosti unutar jedinstva te razvijao stil otmjene i znalačke jednostavnosti. Pozorno je razradio sonatni stavak inzistirajući na baratanju motivima.

Utjecaji hrvatske folklorne glazbe

Jednu zanimljivost u Haydnovoj glazbi uočio je hrvatski muzikolog Franjo Kuhač.

Naime, Haydnova glazba obiluje hrvatskim narodnim napjevima. Tako je tema finala Haydnove „104. ‘Londonske’ simfonije“  navodno skladana na temelju pjesme „Oj, Jelena, Jelena, jabuka zelena“; finale „103. simfonije“ počinje temom čija melodija zvuči poput narodne pjesme „Djevojčica potok gazi“, a „Nikaj na svetu lepšega ni, nego gorica kad nam rodi“ javlja se u djelu „Cassation u G-duru“.

U nekim zapisima spominje se i njegovo hrvatsko podrijetlo, ali to nije činjenično dokazano.

Haydn se oženio Marijom Annom Theresijom Keller, ali njihov brak bio je sve samo ne sretan i oboje su imali ljubavnike. Zanimljivo, Haydn je zapravo bio zaljubljen u Therese, sestru svoje supruge i njome se htio oženiti. Ali, Therese je otišla u samostan kako bi postala časna.

Dugi niz godina imao je platonsku vezu s Marijom Annom von Genzinger, suprugom liječnika koji se brinuo za Nicolausa Esterhazyja, Haydnovog mecenu.

Javna tajna bila je Haydnova veza s talijanskom opernom pjevačicom Luigijom Polzelli. Kad je imala 19 godina, dobila je angažman u orkestru grofa Esterhazyja, kojeg je vodio Haydn. Zanimljivo, njen suprug bio je član orkestra. Alois Anton Nikolaus Polzelli jedini je Haydnov potomak.

Dok je živio i radio u Engleskoj, njegova ljubavnica bila je Rebecca Schroeter, nadarena glazbenica čiji je pokojni suprug bio pijanist Johann Samuel Schroeter.

Veliki vjernik

Uz činjenicu da je imao mnoge ljubavne afere, Haydn je poznat kao veliki katolik. Rukopis svojih skladbi uvijek je počinjao rečenicom „in nomine Domini“ ili „u ime Gospodnje“ te završavao s „Laus Deo“ ili „Slava Bogu“. Osim toga, kada ne bi imao inspiracije za skladanje, molio je krunicu.

Joseph Haydn preminuo je 31. svibnja 1809. godine u Beču.

Nakon Haydnove smrti, njegova lubanja je ukradena od strane Josepha Carla Rosenbauma i Johanna Nepomuka Petera. Oni su potkupili grobara Jakoba Demutha i tijelo odnijeli u bolnicu na disekciju. Peter je zaključio kako je dio Haydnovog mozga zaduženog za glazbu iznimno razvijen.

Zato je lubanju pohranio u crnu drvenu kutiju sa simbolom zlatne lire i izložio u svome domu kako bi ju posjetitelji mogli vidjeti. Lubanja je nakon toga bila kod Rosenbauma, dr. Karla Hellera, profesora Rokitanskyja, bečkog Društva prijatelja glazbe, muzikologa Karla Geiringera, a s tijelom je konačno spojena 1932. godine.

Naime, Paul Esterhazy, nasljednik Haydnova mecene Nikolausa, izgradio je mramornu grobnicu za skladatelja s ciljem da napokon spoji njegove posmrtne ostatke. Iako je prava lubanja pridodana ostatku tijela, u grobu je ostala i ona lažna.