Jedna od najpoznatijih pjesama Alekse Šantića, Emina, postala je iznimno popularna sevdalinka koju se ne prestaje izvoditi više od stoljeća. Pjesma je inicijalno objavljena u znanstvenom i književnom listu Kolo u Beogradu 1902. godine, a šest godina kasnije Šantić ju je u izmijenjenoj verziji uvrstio u knjigu Pjesme.
I jedna i druga inačica pjesme, na iznimno rijedak, slikovit i hercegovačkim humorom obojen način opisuju "čežnju iz prikrajka". Književni kritičari se slažu kako je konačna, u zbirci objavljena inačica, zrelija i vrjednija i u jezičnom i u poetskom smislu.
Originalni tekst pjesme objavljen u časopisu Kolo 1902. godine
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte Abdula imama;
Kad u bašti, tamo gdje miriše igda,
Gdje ’no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,
Gdje šedrvan prska u hladu jasmina,
S kondirom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta, tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Ta, kada bi sultan za Eminu znao,
Bi, vala, za nju sto robinja dao!
Ta ljepša je, bolan, od svih šamskih bula,
A bijela je, bješe, od bijela đula!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam, al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u zlatan kondir zahitila vode
Pa po bašti šedoj zaljevati ode;
Gornjak vjetar duvnu na niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamiriša kosa, zamirisa bašta,
A ja se od derda s dunjalukom prašta’.
Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,
Al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko!...
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!
Eminu su, kao sevdalinku, između ostalih izvodili i objavljivali Amira Medunjanin, Himzo Polovina i Ibrica Jusić.
Kod Lučkog mosta u Mostaru stoji spomenik Emine Sefić-Koluder, djevojke za koju se tvrdi da je bila stvarna inspiracija pjesnika pri pisanju pjesme.
Damir Mrkaljević obradio je "Prvu Šantićevu Eminu", prema tekstu iz 1902. godine. Poslušajte.
