Prije 100 godina umro jedan od najvećih - Mostar ne pamti takvu sahranu

Na današnji dan prije jednog stoljeća, 2. veljače 1924. godine u Mostaru je preminuo Aleksa Šantić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika.

Šantić je sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru. Umro je od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze.

Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slivale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod sestre Perse proveo zadnje dane života. Dolazili su da bi se poklonili svom pjesniku i izjavili sućut obitelji.

Zbog pristizanja velikog broja ljudi Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom (današnje Narodno pozorište Mostar).

Mostar je, zabilježili su kroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.

"Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom", zapisano je u knjizi Josipa Lešića "Roman o pjesniku", koja opisuje Mostar na dan sahrane Alekse Šantića.

U knjizi se navodi da su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja, bilo ih je koji su pješke prevalili po 40, 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jednom svog pjesnika i poklonili se njegovim sjenima.

''U jedan sat popodne došla je u Srpski dom pjesnikova rodbina, a kasnije su članovi Srpskog pjevačkog društva `Gusle` i hrvatskog `Hrvoja` iznijeli kovčeg iz Doma i unijeli ga u kola. I tijelo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu prošlo je na svoju posljednju šetnju kroz Mostar'', navodi se u knjizi.

Povorka je obišla oko cijelog Mostara i u njoj je sudjelovalo cjelokupno građanstvo.

''Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada vidio. Od Srpskog doma do groba, bilo je 15 govornika, koji su o pjesniku govorili u ime raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa'', navodi se u knjizi.

Dodaje se da su aeroplani kružili nad povorkom koja je obilazila Mostar, a da su duž ulica stajale mase svijeta koje su ispraćale pjesnika, dok su sve radnje bile zatvorene.

''A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istaknuli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja'', dodaje se u knjizi.

Pratnja je trajala punih pet sati. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno tijelo neumrlog Šantića spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja.

Rođen je 27. svibnja 1868. godine u Mostaru gdje je proveo veći dio svog života.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u obitelji strica Miha zvanog "Adža". Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba.

Pošto je živio u trgovačkoj obitelji, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talent. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao ''neobično mrtvilo koje je bilo posljedica gušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije''. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u obiteljskoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Autor je antologijskih pjesama ''Ostajte ovdje'', ''Emina'', ''Veče na školju'', ''Ne vjeruj'', ''Pretprazničko veče'', a njegov pjesnički opus sačinjava više od 700 pjesama.

Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora” i “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”.

Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod utjecajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa zbog socijalno i nacionalno obespravljenog naroda kome je i sam pripadao.

Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija opisuje rodnu grudu i domaće ognjište (Moja otadžbina), a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (Ostajte ovdje i Hljeb).

Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u povijesnoj sudbini srpskog naroda (Mi znamo sudbu).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima.

Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko “pogođen” da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. veljače 1914.