Završeno polaganje transatlantskog telegrafskog kabela

Godine 1866. uspješno je završeno polaganje transatlantskog telegrafskog kabela. Veliki pothvat omogućio je prvu direktnu komunikaciju između Europe i Amerike, a ''razvučen'' je od Foilhommeruma na zapadnoirskom otoku Valentia, i Heart's Contenta u istočnom Newfoundlandu.

Prije polaganja kabela trebalo je najmanje deset dana da se poruka putem broda dostavi s jednog kontinenta na drugi, dok su putem telegrafa u pitanju bile samo minute. Prije toga telegrafska mreža relativno se brzo proširila i u Europi i u Americi, uvelike zahvaljujući vojsci koja je, kako to i danas biva, brzo prihvatila i počela koristiti novu tehnologiju.

Ta kontinentalna mreža bila je daleko od savršene. Radilo se o tisućama kilometara relativno loše izoliranih žica koje su često pucale ili gubile napon, a u ratnim područjima bile meta sabotaža pa je bio potreban ogroman trud da se održe funkcionalnima.

Neki su zbog toga mislili da će postavljanje kabela ići lakše i brže na moru nego na kopnu. Nisu bili potrebni stupovi, nije trebalo kopati, nego samo pustiti da se kabel odmotava s kolotura u more.

No ocean je pružao veći otpor nego kopno te je potrajalo 12 godina dok se linija nije definitivno postavila.

Teškog zadatka, koji je bio pravi skok u nepoznati, uhvatio se američki poslodavac Cyrus West Field. Nitko nije znao je li uopće moguće električnu struju provesti na udaljenost od pet tisuća kilometara. Bez međustanica to još nikad prije toga nije nigdje napravljeno. Nisu znali niti hoće li morsko dno biti dovoljno ravno.

Field je čuo da u Atlantiku postoji veliki visoki ravni plato (kasnije nazvan 'Telegraf Plateau'), a čuo je i da postoje dijelovi na kojima je dubina veća od četiri kilometra (što je kasnije i potvrdio).

Svi ti problemi nisu zaustavili Fieldmana koji je stekao pedesetogodišnju koncesiju na postavljanje transatlantskog kabela. U nekoliko tjedana on je sakupio novac i nabavio 4.650 kilometara dug kabel. Bio je napravljen od sedam žila, svaka niti milimetar debljine. Oko kabela je bila zaštita sa tri naslage gutta perche (materijal koji se danas može pronaći jedino u golf lopticama), jedan sloj konopa i jedan uvijenog željeza tretiranog katranom i crnom smolom.

Za izradu je utrošeno oko 35 tisuća kilometara bakarne žice, pola milijuna kilometara željezne žice i tri tone gutta perche. Projekt je nekoliko puta prekidan i odgađan, nerijetko i na godinu dana, poglavito zbog pucanja kabela.

Završetak je došao tek nakon dvanaest godina kada je parobrodom Great Eastern, koji je sa svojih 18 tisuća tona bio najveći na svijetu, položen i zadnji metar kabela do obale Newfoundlanda, a pronađen je i jedan ranije prekinuti kabel koji je odvučen do Amerike pa su postojale dvije veze.