Perfekcionizam je usko povezan s ponašanjima koja same sebe sabotiraju. Takvo ponašanje podrazumijeva svaku radnju koja umanjuje mogućnost postizanja ciljeva, čak i kada osoba vjeruje da time radi u svoju korist. Kao misaoni okvir, perfekcionizam je krut – čovjek snažno vjeruje da zna što jest, a što nije put do uspjeha ili, u slučaju moralnog perfekcionizma, do dobrote. No, iako je lakše uhvatiti se za perfekcionizam, teško ga je zadržati.
Perfekcionizam je često odgovor na duboko ukorijenjen osjećaj vlastite manjkavosti. Osobi daje nadu da će jednog dana biti dovoljno dobra ili uspješna, no stroga definicija onoga što je “uspjeh” istodobno rađa sumnju u sebe. Pitanje “Zaslužujem li ovo?” neprestano se vraća. Čak i kada postoje dokazi koji govore da zaslužuje nagradu, perfekcionist ih često umanjuje strahom da prihvaća nešto što mu ne pripada. Tako nastaje uvjerenje da ne zaslužuje uspjeh, sreću ili ljubav – primjer emocionalnog rezoniranja.
Tri su ključne prepreke koje otežavaju promjenu: osjećaj vlastite nedostatnosti, uvjerenje da uspjeh mora biti savršen te crno-bijela percepcija vrijednosti ljudi – ili vrijede, ili ne vrijede. Rezultat je taj da se uspjesi minimaliziraju, a ciljevi često napuštaju.
Jedan primjer ilustrira ovu zamku: autor se prisjeća članka koji je postigao uspjeh. Iako se u početku osjećao zadovoljno, nakon ponovnog čitanja procijenio je da članak nije dovoljno kvalitetan. Zaključio je da ne zaslužuje uspjeh i pokušao “dokazati sebe” novim tekstom. Taj je članak prošao lošije, a osjećaj bezvrijednosti se samo produbio.
U tome leži paradoks perfekcionizma: osoba žudi za uspjehom, ali ga, kada ga postigne, odmah umanjuje ili odbacuje. Strah od otkrivanja “prijevare” tjera perfekcionista da svaki propust vidi kao dokaz vlastite nedostojnosti.
Perfekcionisti rijetko koriste perfekcionizam da bi se osjećali dobro – on je tu prije svega kako bi spriječio da se osjećaju loše. Tako se njihov trud pretvara u oblik bijega. Dok neki razviju narcističko uvjerenje da su savršeni, većina se boji pohvaliti vlastiti rad kako ne bi bila u krivu.
Psiholozi savjetuju pacijentima da pokušaju prepustiti kontrolu – da stvaraju, pišu, sviraju i dopuste drugima da odluče vrijedi li to. Bitan dio zrelosti je prihvaćanje i uspjeha i neuspjeha, bez stalne sumnje da će jedno preći u drugo.
U dokumentarcu HBO-a Seen & Heard: The History of Black Television gledatelji su pozvani da uspjeh promatraju manje čarobnim. Poruka je jasna: uspjeh je dio stvarnog života, ništa više ni manje. Perfekcionisti, međutim, idealiziraju uspjeh i postavljaju ga na pijedestal, ne primjećujući koliko on često malo znači u stvarnosti.
Važno je naglasiti da jedan uspjeh rijetko vodi drugome, baš kao što ni jedan neuspjeh ne znači kraj. No, perfekcionistima je teško prihvatiti tu nepredvidljivost – za njih uspjeh mora biti kontinuiran, u suprotnom sumnja u sebe nikada ne prestaje.
Ako bi nedosljednost doista značila prijevaru, tada bi perfekcionisti imali pravo na sumnju. No perspektiva otkriva da je uspjeh promjenjiv i nepredvidiv, a ne dokaz nečije vrijednosti ili nevrijednosti.
