Dana 14. srpnja 1889. godine rođen je u selu Bradini kod Konjica budući poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić. Njegovi roditelji nisu bili porijeklom iz tog kraja, nego su se doselili iz Hrvatske radi posla.
Naime, Pavelićev otac Mile bio je željezničarski radnik. On i Pavelićeva majka Marija doselili su se iz hrvatskog sela Krivi Put, koje se nalazi u senjskom zaleđu.
To hrvatsko područje etnogenetski je zanimljivo jer na njemu živi veliki broj katoličkih Vlaha Krmpoćana, koji su se doselili tamo s turskog područja. Jedno od poznatih prezimena Vlaha Krmpoćana bilo je i Pavelić.
Antina obitelj i dalje se često selila dok je on bio dječak. Tako je početno obrazovanje Ante stekao u muslimanskoj školi, tzv. mektebu u selu Jezero kod Jajca.
Pavelićeva povezanost s bosanskim muslimanima postat će očita za vrijeme NDH, kad su oni činili jedan od oslonaca poretka. Primjerice, na Trgu Kulina bana (današnji Trg žrtava fašizma) podignuta veličanstvena džamija, a da su braća Osman i Džafer Kulenović bili dopredsjednici Vlade NDH.
Pavelić je kasnije u Zagrebu stekao visoko obrazovanje završivši Pravni fakultet. Godine 1915. postao je doktor prava, u dobi od svega 26 godina. Pavelić je počeo raditi u odvjetničkom uredu Aleksandra Horvata u Zagrebu.
Tamo je upoznao i svoju buduću suprugu Mariju Lovrenčević, kojoj je bilo samo 18 godina i radila je kao stenografkinja. Vjenčali su se 1922. godine i imali troje djece: sina Velimira i kćeri Višnju i Mirjanu.
Već kao srednjoškolac počinje se baviti politikom pristupivši Čistoj stranci prava (frankovci), a nakon osnivanja Kraljevine SHS jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik Hrvatske stranke prava.
Izbran je za zastupnik grada Zagreba, a zbog protu-jugoslavenskih stavova uhićen je zajedno sa još nekoliko pristalica. Na sudu je uspješno branio sebe i svoje kolege te su svi oslobođeni.
Na izborima 1927. kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. Istovremeno stupa u kontakt sa talijanskim fašističkim vlastima kojima je u Rimu predao Promemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države.
Bio je prisutan u Narodnoj skupštini prilikom atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike, a nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1928. godine odlazi u emigraciju.
Osniva organizaciju Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (od 1933. Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret) čiji je cilj stvaranje neovisne hrvatske države. Uspostavlja vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) s kojom potpisuje Sofijsku deklaraciju kojom se usaglašuje zajedničko djelovanje na stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije te uništenje Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga je u odsutnosti osuđen na smrt.
Od proljeća 1929. živi u Italiji gdje ostaje sve do uspostave NDH. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga geriljskoga prepada u Lici (tzv. Velebitski ustanak), a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu.
Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936.–39. bio je interniran u Sieni. Neposredno nakon uspostave NDH vraća se u Hrvatsku uz talijansku pomoć te preuzima vlast kao poglavnik ustaškog pokreta i novoosnovane države.
U svibnju 1941. potpisuje Rimske ugovore kojima Italiji prepušta znatan dio hrvatske obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora i organiziranja koncentracijskih logora.
Politiku terora pokušao je ublažiti tijekom 1942., kada je sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine.
Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji pred nadirućim partizanskim jedinicama. Vojsku i civile u povlačenju napustio je u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu.
Tamo nastavlja političko djelovanje osnivanjem Hrvatske državotvorne stranke, a zatim i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio.
Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro 1959. godine. (Izvor: Povijest.hr)
