Program obilježavanja Dana Općine nastavio se izložbom slika mlade ljubuške umjetnice Josipe Brkić pod nazivom "Priča koju vrlo rado pričam". Izložba je otvorena uz prigodne riječi recenzenta prof. Marka Vasilja i Tonija Kraljevića te riječi zahvale same autorice.
Točno deset godina nakon svoje prve izložbe koja je održana u veljači 2003. godine mlada ljubuška umjetnica Josipa Brkić ponovo izlaže u svom rodnom gradu.
U sklopu obilježavanja 569. godine prvog pisanog spomena imena Ljubuški, organizirana je izložba pod nazivom ''Priča koju vrlo rado pričam“, s kojom se Josipa u rujnu prošle godine u Galeriji Kristofor Stanković na Markovom trgu predstavila zagrebačkoj publici.
''Slike mlade umjetnice Josipe Brkić, rađene u tehnici ugljena i pastela poškropljene skladnim namazom boje ostavljaju lijep trag u našem oku.
Njezina lica su eliptična, ali u svjetlosnom sudaru otkrivaju određena ljudska somnambulna stanja. Njezin labud je kao živ, njezino uho određeno je oku, Njezin san izazivlje buđenje, Njezine usne ištu poljubac, Njezin cvijet traži pozdrav, njezina ptica traži bliskost, njezin krik traži mir'', rekao je, između ostalog, o Josipinim slikama i izložbi prof. Marko Vasilj.
Josipinu "priču" možete pogledati do kraja mjeseca u Zgradi Općine, a pročitati u nastavku...
Priča koju vrlo rado pričam
Perje, labud, lutka koja sklopi oči kad je legneš, vrabac, mačka, konj, maska, osmijeh, onaj tužni klaun što bio mi je drag, kip, naočale, zategnute uši, pundža...
Postoji li poveznica svega navedenog i prešućenog? Možda...
Vitina, Zagreb, San Francisco, New York, Milano, Pariz, Ljubuški. Hodam i gledam.
Primamljujući izlozi s krznima koja su san svake pripadnice ljepšeg spola bez članske iskaznice Udruge za zaštitu životinja, dame na kojima sve to briljantno stoji, šeširi širokih oboda, koje iste nose i čije kuhinje ispunjavanju sve urbanističke norme i kvadraturu da budu i telefonske govornice (sudeći po njihovim tankim strukićima).
Na čistim kolnicima prolaze kroz gužvu, torbom od pitonove kože gotovo ne ozlijediše onog tužnog klauna koji sjedi na nekom žutom tisku, ima coffee break i nada se da će mu netko za taj set, slabo izrežiran, ubaciti neki novčani poticaj da razvuče taj nacrtani osmjeh. Malo produžiš do svoje kuće, tamo ostaviš stvari da to mama lijepo opere. Njoj se nikad ne oboje čarape i uvijek ih osuši onoliko koliko i opere. Meni to još nije uspjelo.
Torbe spreme za nove pobjede. Samo još da naučim Mateu, kad idemo na tjedan dana, da se ne boji snijega u srpnju i ne nosi tri džempera i još troje tene da idu uz te džempere i onda još torbe koje se moraju rimovati uz tu simfoniju boja. Stvari, da možemo, zakačile bismo i za uši. Ništa nam ne smeta. Smijemo se i sjetimo najdramatičnije priče iz djetinjstva, po istinitom događaju. Naslov nije nimalo prigodan za dječji program - Kako je junac uboo Inu, a u biti nije je uboo. Toliko o istinitim događajima, kao i ona o Baba Rogi. Otkad sam narasla, sve Baba Roge su u mirovini. Nadam se da im ne kasne iste.
Sjedim vani s tatom, a one lude mačke s feder mehanizmima vježbaju skokove s odrne. Hoćeš laste, hoćeš na glavu ili bombe. Pravi su virtuozi. Za koju godinu parirat će onoj ekipici sa Starog mosta. Sreća, krila im Bog nije dao. Inače ne znam što bi letjelo našim nebom. Pobježe im vrabac! A eto mame i nosi kavu koju ja ne pijem. No, zato je ispekla 3 vrste kolača i napravila 8 slanih jela. Sreća pa je moda širokih haljina.
Gdje god korak zaluta, sve uspoređuješ sa svojim domom. Kao i one super fontane iz Las Vegasa koje bi izvrsno poslužile kao sistem za zalijevanje vrta. Ima da zalije od Guste do Ambre kad prsne. I Antini bi dobro prošli. Sve me podsjeća na moj rodni kraj, a na žalost, ništa što gledam ne sliči na njega. Što sam Mu dalja, to mi više znači i osjećaj pripadnosti je veći.
Zato putovanja i jesu lijepa. Bar nama sretnicima koji se imamo gdje vratiti i jesti smokve koje su ubrane prije nego je sunce izašlo.
To je priča koju vrlo rado pričam. To je priča o Ljubuškom.
