U sedmom desetljeću života njeguje zanat ručnog izrađivanja narodnih nošnji

Mila Šteko iz Tomislavgrada i u sedmom desetljeću svoga života njeguje zanat ručnog izrađivanja narodnih nošnji, a od zaborava otima i čuva tradiciju izrade i unikatnih stolnjaka, torbi i ostalih rukotvorina.

Milini radovi svoj su put pronašli ne samo do ljubitelja tradicije u Bosni i Hercegovini, nego i Europe i drugih kontinenata.

Njezine nošnje osim starog kontinenta mogu se pronaći i kod duvanjskih iseljenika na drugim kontinentima, a svoje radove izlagala je na sajmovima u BiH, Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, a neki od njih bili su izloženi i u muzejima za starinu.

Milina priča i izrada modnih detalja počela je odmah nakon Domovinskog rata kada se osnovalo lokalno kulturno umjetničko društvo, a do tada se bavila privatnim obrtom šivanjem i popravkom odjeće po mjeri.

"Prvo sam napravila nekoliko komada narodnih nošnji za mlađe uzraste iz tog našega kulturno umjetničkog društva i kada je naš narod to vidio počele su malo veće narudžbe", kazala je Mila Šteko u razgovoru za Fenu.

S izvornim narodnim nošnjama iz ovoga kraja Mila je opremila više kulturno umjetničkih društva u općini Tomislavgrad, zatim društva koja su osnovali duvnjaci u dijaspori poput KUD "Duvanjske Rose" u Bernu, a narodne nošnje radila je i za kuprešake, širokobriježane te izvan granica BiH prema središnjoj Europi.

Izrada narodnih nošnji obavlja se s velikom preciznošću

Mila pojašnjava kako se narodna nošnja radi s velikom preciznošću i po uzorku koju želi naručitelj.

"Ako naručitelj želi izvornu svoju nošnju tada sa sobom donese uzorak odnosno mustru ili se pozajmi iz muzeja koji to čuvaju i temeljem toga ja radim jednu, dvije ili više komada zavisi koliko se naruči", kazala je Šteko.

Izrada narodnih nošnji uglavnom se obavlja ručno i s velikom preciznošću što uzima i dosta vremena. Neki detalji se rade šivaćom mašinom i uglavnom su to nijanse oko košulja.

"Izrada nekih dijelova nošnji je jako zahtjevna, poput muškog prsluka s izrazitim i ukrasnim detaljima, odnosno vezovima, koji uzimaju od dva do tri mjeseca rada", kaže Mila.

Ističe kako kompletnu mušku narodnu nošnju čini prsluk, košulja, čakšire, opanci, anterija i kapa, dok su sastavni dijelovi ženske narodne nošnje košulja, čerma, pregača, pojas i šudar kapa koja se pravi ovisno radi li se o djevojci gdje idu plete dok je kod ostalih drugačije.

Mustru odnosno uzorak za izradu duvanjskih nošnji na početku je pronalazila kod rijetkih mještana ovog kraja i mogu se, kako kaže, na prste nabrojati tko ih ima, a tako je i u drugim okolnim krajevima od Kupresa, Rame i dalje prema Hercegovini.

"Vrijednost jedne narodne nošnje za mušku ili žensku osobu kreće se oko 800 eura, s tim da prsluk sa svojim ukrasnim detaljima i vezovima najviše uzima kako vremena tako i posebnog materijala, ali s tim je pola posla gotovo", naglasila je Mila.

Nošnju uglavnom radi sama tek u nekim zahvatima mašinom ili ručno ovisno o svojim obvezama priskače joj kćer Zdravka.

Tkalački stan za izradu ženskih pregača, prostirki za kuću, prekrivača

Osim narodnih nošnji Mila radi i druge ručne rukotvorine poput šalova, muški pojaseva, papa, torbica, a za izradu ruta, ženskih pregača, prostirki za kuću, ponjava, prekrivača, zidnjaka koristi tkalački stan.

"Većina od ovog nabrojanog se tkalo najviše od vune koja se najpre prala, čistila od prljavštine, sušila, česljala i raznim postupcima pripremala za obradu", dodaje Šteko.

U Milinom donjem dijelu kuće također se nalazi jedan starinski tkalački stroj (razboj za tkanje) koji je u ovom narodu poznat pod imenom - stan koji je još upotrebljiv.

"Dok još nisu došli moderni šivaći strojevi i nije se toliko razvila trgovina, dosta kuća u našem kraju je imalo tkalački stan gdje su se žene sastajale i pekle zanat", s ponosom govori Mila.

Što se tiče materijala za izradu narodnih nošnji, kaže kako ih je uglavnom nabavljala s područja srednje Bosne, dok su materijali poput čoje stizali iz Zagreba, a posebne konce i ukrase pronalazila je i u Austriji.

"Želja mi je da izradu narodnih nošnji hoće netko naslijediti, a najviše bih voljela da ima neka udruga u Tomislavgradu koju čine mlađe osobe, kojima bi se prenijelo naše znanje da ne ode duvanjska starinska kulturna baština u zaborav", na kraju je kazala Mila Šteko.