Ispričavanje je dio svakodnevnog života, no može li previše "oprosti" imati negativne posljedice, osobito u odnosu roditelja i djece? Sve češće stručnjaci postavljaju pitanje trebaju li se roditelji ispričavati djeci i u kojim situacijama to ima smisla, piše Index.
Prema mišljenju dr. Lauren Hartman, specijalistice adolescentne medicine i pedijatrije, iskrena isprika može pomoći u jačanju povjerenja i podržati emocionalni razvoj djeteta. "Cilj isprike nije samo rješavanje sukoba, već povezivanje i učenje", objašnjava dr. Hartman, ističući da roditelji, baš kao i djeca, prolaze kroz sve faze razvoja i pritom često griješe.
Stručnjaci naglašavaju da je ključ u ravnoteži. Roditelji bi se trebali ispričati za pogreške koje su povrijedile dijete – primjerice ako izgube živce, povise ton ili prekrše obećanje. U takvim trenucima isprika pomaže djetetu da se osjeća viđeno i shvaćeno.
Međutim, ne treba se ispričavati za odluke koje se odnose na zdrave granice – poput ograničavanja vremena pred ekranom, određivanja vremena za spavanje ili uključivanja djece u kućanske obveze. "Ispričavanje u tim situacijama može oslabiti roditeljski autoritet i stvoriti dojam da su pravila upitna", upozorava dr. Hartman.
Slično mišljenje dijeli i životna trenerica Hannah Keeley. Prema njezinim riječima, djeci nije potreban roditelj koji se stalno ispričava, već osoba koja je sigurna u svoje odluke. "Roditelj koji se neprestano ispričava šalje poruku nesigurnosti, a djeca tada mogu početi sumnjati u autoritet i izgubiti osjećaj sigurnosti", naglašava Keeley.
Prema dr. Hartman, dobra isprika uključuje nekoliko važnih koraka:
Manjoj djeci dovoljna je kratka poruka poput "Žao mi je što sam vikao", dok starija djeca cijene detaljnije objašnjenje. Stručnjaci naglašavaju i da roditelji trebaju izbjegavati prebacivanje krivnje te ne umanjivati djetetove osjećaje.
