U mjestu Vuka kod Osijeka, 18. ožujka 1913., rođena je Katarina Matanović Kulenović, prva hrvatska pilotkinja i prva žena koja je skočila padobranom u ovom dijelu Europe.
Nakon očeve smrti morala je otići sestri Pauli u Zagreb kako bi se školovala. Završila je Gornjogradsku gimnaziju i trgovački tečaj te se 1931. zaposlila kao službenica u građevinskom poduzeću Švab.
Voljela je sport, pogotovo skijanje, piše povijest.hr. U novinama je vidjela oglas za tečaj letenja, koji je tada bio vrlo skup, te je poželjela naučiti upravljati zrakoplovom.
Iako nije voljela uredski posao, silno se trudila napredovati kako bi dobila što veću plaću da bi ostvarila snove. Učlanila se u zagrebački Aueroklub 1935. i već sljedeće godine položila ispit za sportskog pilota.
Dana 5. kolovoza 1935. Katarina se prvi puta našla u avionu. S borongajskog aerodroma poletjela je u dvokrilcu s kojim je pilotirao umirovljeni satnik Ivan Mrak u lipnju 1936. godine.
Pred kraj kolovoza Katarina je imala svoj prvi samostalni let, a 10. listopada 1936. pred komisijom i po vrlo lošem vremenu polaže pilotski ispit s odličnim uspjehom i postaje prvi hrvatski ženski pilot.
Nakon dobivanja letačke diplome nastavila je s letovima i na drugim avionima aerokluba neumorno skupljajući potrebne nalete za produženje letačke dozvole.
Zanimalo ju je i padobranstvo te je 1938. postala prva žena koja je iz zrakoplova skočila padobranom u ovom dijelu Europe. Bilo je to na letjelištu u Zemunu, a prvi skok je izvela s 1500 m visine. Pri doskoku je iščašila nogu što nije umanjilo njezinu popularnost, a dobila je i tadašnje vojno odlikovanje.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zaposlila se u uredništvu časopisa Naša krila. Kad je osnovana Prva zrakoplovna luka u Zagrebu, Katarina je primljena u vojnu službu s činom poručnice. Prevozila je časnike, ranjenike, poštu i lijekove.
U sastavu zrakoplovstva NDH bila je od 1943. godine, a uz prijevoz vojne pošte bila je i osobna pilotkinja tadašnjeg ministra oružanih snaga Ante Vokića.
Udala se za novinara Namika Kulenovića, koji je kratko nakon vjenčanja poginuo kada su mu Britanci oborili zrakoplov. Namik nije volio letenje. Paradoksalno, 22. svibnja 1944. službeno je morao odletjeti u Bihać, a avion Puss-Moth kojim je pilotirao pilot Bartol Mihaljević oborio je engleski Spitfire.
Godine 1944. ranjena je tijekom savezničkog bombardiranja Zagreba. Jedna bomba je pala blizu zaštitnog rova u kojem se sklonila s nekolicinom pilota. Pri urušavanju rova dvije krhotine pogađaju je u čelo.
Rane nisu bile teže te je već isti dan otpuštena na kućnu njegu, no pri preventivnom pregledu unutarnjih organa liječnici su joj otkrili da je trudna.
Do kraja rata bila je na bolovanju. Nakon toga dana više nije letjela.
Nakon rata jugoslavenske vlasti zagorčavale su joj život. Odmah nakon rata, 29. siječnja 1945. godine Katarina je s malim sinom izbačena iz stana, a u zatvoru je provela 42 dana bez ikakvih optužbi. Nakon zatvora zapošljava se u General-turistu u Zagrebu.
Sin joj od ranih dana pokazuje sklonost za slikarstvo te odlazi u Köln na studij gdje završava slikarsku akademiju. Često posjećujući sina, Katarina u Kölnu nalazi namještenje kao domaćica kod starijeg profesora gdje provodi 10 godina.
Odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara 1998. te je 2001. ponovno primljena u Aeroklub Zagreb.
Preminula je u Zagrebu 24. travnja 2003. godine.
