Salinasova Ilijada

Odavno su na ovom području poznate tvrdnje meksičkog hotelijera Roberta Salinasa Pricea kako se drevna Troja nije nalazila na zapadnoj obali Male Azije, već u Hercegovini. Kao lokalitet Troje, Salinas navodi Daorson kod današnjeg sela Ošanići u blizini Stoca.

Ono što nije toliko poznato je Salinasovo potpuno smještanje tadašnjih egejskih civilizacija na područje Jadranskog i Tirenskog mora. Tako je Salinas Price Spartu smjestio u ravnice sjeverne Italije, a Mikenu u Napuljski zaljev.

U Salinasovom „Atlasu homerske geografije“ se može saznati i kako je Troja predstavljala ne samo grad, već i područje od Biokova do Župe dubrovačke. Najveći gradovi pod trojanskom upravom su, prema Salinasu, bili i Ilij (Gabela), Lyrnessos (Ploče), Makaros (Makarska) i još nekoliko mjesta na području od Blaca do Mlina.

Salinas i jadranskim otocima daje egejski prizvuk, pa tako Brač postaje Lezbos, a Mljet Zakintos. Grad Troja je od Ilijskog polja bio odijeljen rijekom Rhesos (Bregava), a od Ilija i Trojanskog polja rijekom Skamandros (Neretva) koja je svojim ušćem u Jadran tvorila Helespont na koji se iskrcala antitrojanska koalicija. Troja je preko Helesponta i Dardanela (kod Kule Norinske) kontrolirala priobalni pomorski promet.

Otmicu Helene Salinas vidi kao povod napada na Troju, a pravim uzrokom vidi ahejski ekspanzionizam čiji se prvi korak uočio pri zauzimanju Korčule. Kasnijim zauzimanjem Neritona (Pelješac), Ahejci dobivaju i saveznika u Odiseju iz Itake (Donja Vručica na Pelješcu).

U grčkoj mitologiji značajnu ulogu imaju dvije planine istog imena – Ida. Prema Salinasu, jedna od njih je Biokovo. „Atlas homerske geografije“ daje naznake kako bi druga planina Ida mogla biti Čvrsnica ili Prenj. Naime, Salinas smješta trojanske saveznike Zelejce na područje jablaničkih klisura, dok se u Ilijadi spominje kako Zelejci žive u podnožju planine Ida.

Salinas također smatra kako se bitka na Ilijskom polju (Hutovo Blato) nije mogla odvijati na način prikazan u Ilijadi, već u neretvanskim čamcima s ravnim dnom koji se i danas koriste. Razlog tome Salinas vidi u neprohodnosti Hutovog Blata.

„Atlas homerske geografije“ donosi i pravce kojim su se kretale izbjegličke skupine nakon pada Troje. Jedna od njih je osnovala Sicambriu (Frankfurt na Majni), druga je otišla u pravcu Poljske, treća je osnovala Rim, a četvrta se uputila prema Pirinejskom poluotoku.

U Atlasu se pretpostavlja i kako je Brut Trojanac, potomak ošanićkih Trojanaca na Pirinejskom poluotoku, otišao na britansko otočje koje je po njemu i dobilo ime. Salinas čak smatra i kako je Brut Trojanac mogući kralj Artur o čemu dokaze nalazi u engleskim srednjovjekovnim spisima. Prema meksičkom hotelijeru, i Kelti su potomci jedne od trojanskih izbjegličkih grupa.

O kiklopima, sirenama i nimfama sa srednjodalmatinskih otoka čitajte sutra u Salinasovoj Odiseji od Čiova do Stona.