Jedna od katastrofa u povijesti američke ratne mornarice zbila se 30. srpnja 1945. godine. No, vlasti su za nju saznale tek 2. kolovoza 1945.
Petnaest minuta nakon ponoći japanska je podmornica torpedirala ratnu krstaricu "USS Indianapolis". U tom trenutku to su bila najdestruktivnija i najbrža torpeda s kojima je raspolagala japanska ratna mornarica. Nije bilo vremena, s obzirom na brzinu potonuća broda, za slanje SOS poruke, tako da nitko osim Japanaca nije znao što se točno dogodilo.
U tom trenutku spomenuti je ratni brod već odradio svoju ključnu misiju – isporučio je glavne dijelove potrebne za dovršenje atomske bombe, što je omogućilo bombardiranja Hiroshime i Nagasakija. Dijelovi za atomsku bombu su u najvećoj tajnosti isporučeni na otok Tinian, u južnom dijelu Tihog oceana, još 26. srpnja 1945.
Sa sadržajem tereta ne samo da nije bila upoznata posada već ni kapetan broda. Iako nitko na brodu nije znao za sadržaj pošiljke bilo je odmah jasno da ovdje nije riječ o uobičajenom teretu. Naime, brod je bio pod konstantnim nadzorom stražara.
Stražari, također, nisu znali što je točno na brodu. Bilo je jasno samo da je riječ o važnom teretu kojega treba iskrcati što prije i sigurnije. Poslije isporuke brod je krenuo prema tihooceanskom središtu američke vojske u Guamu. Tu je dobio direktivu za sastanak s bojnim brodom “USS Idaho” u zaljevu Leyte na Filipinima, kako bi se počelo s pripremama za invaziju na Japan.
Dana 28. srpnja brod je krenuo, na putovanje od Guama do Leyte na Filipinima. Kapetan Charles McVayn je prije plovidbe dobio informaciju da nisu u zoni neposredne opasnosti i da nemaju razloga za brigu. Iako je kapetan tražio pratnju razarača jer ondašnji veliki ratni brodovi nisu bili opremljeni sonarima, tu pratnju nije dobio.
Zapovjednik japanske podmornice I-58, znajući da je njegova zemlja na rubu poraza, želio je nanijeti još koji gubitak američkoj ratnoj mornarici. Zbog toga je čim je uočio ratni brod donio odluku o torpediranju. Prvi je torpedo lupio u desni pramac broda, a drugi je razorio njegovu sredinu i izazvao eksplozije zaliha goriva.
Ovaj drugi udar torpeda je prepolovio brod zbog čega je on izuzetno brzo potonuo, kažu u svega 12 minuta. Brod je bio opskrbljen s premalim brojem čamaca za spašavanje i u osnovi rijetko tko od mornara je imao sa sobom nešto zaliha hrane i vode.
Na brodu je bilo nešto malo manje od 1200 osoba, a s brodom je odmah na dnu završilo oko 300 mornara. U morskom bespuću se našlo oko 900 ljudi, koji su bili uvjereni da je s broda poslan SOS signal, i da će spas stići kroz nekoliko sati ili najkasnije u roku od 24 sata.
Ljudi su unatoč toj početnoj nadi brzo počeli umirati. Nisu svi uzeli prsluke za spašavanje, niti su bili podjednako vješti u plivanju, tako da je jedan dio ljudi relativno brzo izgubio živote utopivši se.
Dio ljudi je umro od dehidracije, dio od ozljeda zadobivenih u eksploziji, dio je skončao od trovanja morskom vodom, kao i od deskvamacije/gubitka kože, iscrpljenosti, ali i samoubojstva, dok je dio završio u raljama morskih pasa.
Preživjeli svjedoci izjavili su da je riječ o vodama koje obiluje morskim psima, a koji su bili privučeni mirisom krvi.
Dan bi započinjao gošćenjem morskih pasa, a kasnije bi nastupila užasna vrućina. Morski psi bi tijekom dana plivali uokolo i razmatrali večernji “meni”. Nakon što bi nastupila noć ponovo bi došlo do objedovanja.
