Tog jutra se, naime, na prijestolnicu Engleske spustio najgušći smog u povijesti. Magla nezdrave žućkaste boje gutala je sve pred sobom: do večeri, u njoj su nestali Big Ben, Katedrala svetog Pavla i Londonski most, a prestravljeni prolaznici nisu mogli vidjeti vrhove vlastitih cipela dok su bauljali gradskim ulicama.
Tijekom četiri dana, koliko je ekološka katastrofa potrajala, život Londončana doslovce je bio paraliziran. Zbog slabe vidljivosti došlo je do brojnih nesreća. Gradske vlasti odlučile su privremeno obustaviti prijevoz autobusima. Stanovnici Londona su se u novonastaloj situaciji oslanjali na podzemnu željeznicu ili vlastita vozila, što je dodatno povećalo kaos.
Kazališta su zatvorila vrata, autobusne linije su ukinute, vozači su izlazili iz automobila i ostavljali ih na cestama, a slijepci, navikli na oslanjanje na ostala čula, pomagali su sugrađanima zdravih očiju da dođu do svojih kuća.
Prometni policajci patrolirali su raskrižjima s upaljenim bakljama kako bi ih vozači uopće mogli primijetiti. Ubrzo su zatvorene škole, no industrija je nastavila raditi, i tako puniti kupolu otrovnim smogom.
Smog se, poput kakva demonskog entiteta, uvlačio u domove, škole, bolnice, sportski događaji na otvorenom izgubili su smisao. Liječnici nisu mogli pružiti skrb pacijentima, dva vlaka su se sudarila, očajni stočari govedima su, kao improvizirane plinske maske, oko nosnica vezivali krpe umočene u viski…
Suvremenici su smog opisivali kao smrad trulih jaja, koji je izazivao pečenje očiju i jak kašalj.
Nažalost, bio je to tek početak nevolja koje su se sručile na grad. Prema službenim procjenama, smog je kroz sljedeća dva tjedna odnio živote dvanaest tisuća Londončana. Ukupno je oko stotinu tisuća ljudi oboljelo od bolesti dišnog sustava.
Zašto je došlo do ove zastrašujuće pojave? Razdoblje neobično hladnog vremena, u kombinaciji s anticiklonom i uvjetima bez vjetra, sakupljalo je onečišćujuće tvari u zraku. Građani su, naime, zbog studeni morali dodavati više ugljena u svoje peći kako bi se ugrijali, pa su milijuni dimnjaka svojim izgaranjem pridonijeli zagađenju već ionako ustajalog zraka. Osobito je visoka bila koncentracija sumpornog dioksida.
London je i ranije trpio posljedice onečišćenja, no nikada u tolikoj mjeri. Svjedoci su govorili da im se činilo kao da je nestalo Sunca i da je stalno vladao sumrak. Još od industrijske revolucije postojali su znakovi upozorenja o opasnostima zagađenja, ali nitko nije želio reagirati jer bi to značilo odricanje od standarda života koji je industrijalizacija donosila.
Tijekom tih dana gradom se stvorila svojevrsna maglovita kupola. Tragedija, koja je Londonu dala nadimak "The Old Smoke" ("Stari dim"), poslužila je kao poziv na buđenje. Veliki broj žrtava potaknuo je zakonodavce da donesu propise o očuvanju čistoće zraka.
Analiza su pokazale da je magla imala razorniji učinak na stanovnike Londona nego epidemija kolere 1866. godine. Četiri godine nakon fatalne magle, 1956., donesen je zakonski akt o čistoći zraka (Clean Air Act). Njime je ograničena upotreba ugljena u kućanstvima i industriji te uvedena kontrola kvalitete zraka.
Od tada je kvaliteta londonskog zraka znatno poboljšana, a borba za čišći zrak nastavlja se i danas.
(Originalna poema čiji je autor Percy Bysshe Shelley OVDJE)
