Hajdar Balavac, rođen 1924. godine, u veljači 2026. navršio je 101 godinu života te se smatra najstarijim stanovnikom Jablanice. U ovaj grad došao je 1950. godine iz Stoca, a spletom okolnosti u Jablanici je ostao više od sedam desetljeća, obilježivši je svojim radom, osobito u pekarskom zanatu.
Intervju na kojem se temelji ova priča vođen je 2021. godine, kada je Balavac imao 96 godina. Već tada je isticao kako je najstariji stanovnik grada, uz napomenu da je u okolnim selima poznavao tek jednog starijeg mještanina, rahmetli Ahmeta Mešića, koji je preminuo 2023. godine u 101. godini života.
Hajdar Balavac u Jablanicu je stigao nakon povratka iz vojske, upućen na privremeni rad u tadašnjem sustavu mjesnih odbora. Bez osobnih dokumenata, osim vojne knjižice, prolazio je kroz Mostar, Lukavac i Sarajevo, tražeći zaposlenje. Nakon povratka u rodni kraj po potvrdu o radnom statusu, dobiva posao u Jablanici, gdje započinje raditi kao poslovođa i voditelj evidencije radnika u tadašnjoj društvenoj ekonomiji.
Vodio je evidenciju za oko 70 radnika u pekari, mesnici i drugim djelatnostima, obavljajući posao koji opisuje kao uredan i odgovoran, bez noćnog rada. Upravo je taj angažman označio početak njegova trajnog ostanka u Jablanici.
Iako je u početku radio administrativne poslove, tadašnji upravitelj društvene prehrane prepoznao je da je Balavac po struci pekar te ga upućuje u pekaru, gdje započinje dugogodišnji zanatski rad. U to vrijeme pekarski posao bio je iznimno zahtjevan, bez strojeva i mehanizacije, a gotovo sav posao obavljao se ručno.
Pekara u Jablanici isprva je proizvodila kruh isključivo za radnike, a kruh se dopremao i u okolna mjesta poput Ostrošca. Kasnije, s početkom slobodne prodaje, kruh se nosio u trgovine ručno, u naprtnjačama. Tek početkom 1960-ih nabavljena su prva pomagala – mikser za tijesto, sito za brašno i kombi za dostavu.
Balavac se prisjeća kako su subotom proizvodili i do 3.000 kruhova dnevno, dok danas u Jablanici djeluje više pekara, a tada je bila samo jedna. Posebno ističe nekadašnji zakon o prehrani, prema kojem se kruh nije smio prodavati vruć, već je morao odstajati najmanje četiri sata.
Nakon 12 godina mirovine, Balavac se 2001. godine ponovno aktivirao u pekarskom poslu, pomažući u pekari svoga zeta. Tada se susreo s modernom tehnologijom, uključujući doniranu peć iz Francuske, za koju se dodatno educirao. Iako je već bio u poznim godinama, sudjelovao je u obuci radnika i svakodnevnoj proizvodnji, izrađujući i do tisuću kifli dnevno.
Zbog kvalitete kruha dobivao je ponude za rad i edukaciju pekara u Dubrovniku, Trebinju i Čitluku, no sve ih je odbio, odlučivši ostati u Jablanici.
Govoreći o svom radnom vijeku, Balavac ističe dobre odnose među radnicima, uzajamno pomaganje i zajedništvo. Većinu godišnjih odmora koristili su zimi, kada je potražnja bila manja. Danas mirovinu provodi u društvu prijatelja, uz svakodnevne šetnje i kave, a posebnu radost pronalazi u obitelji, unucima i praunucima, piše Jablanica.live.
Iza njega ostaje priča o radu, skromnosti i zanatu koji je obilježio razvoj Jablanice, ali i svjedočanstvo jednog stoljeća života isprepletenog s poviješću grada.
