Na današnji dan prije 85 godina narodni vođa Vladko Maček odveden je u Jasenovac

Prvak HSS-a Vladko Maček bio je pred početak Drugog svjetskog rata potpredsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, a nakon kapitulacije Kraljevine odbio je s ostatkom vlade otići u emigraciju te se vratio u Zagreb.

Nijemci su mu ponudili da dođe na čelo nezavisne hrvatske države koja bi bila pod njihovom zaštitom, no Maček je to odbio, jer je bio prozapadno orijentiran te nije vjerovao u Njemačku pobjedu u ratu.

Vlast u Hrvatskoj tada preuzima Mussolinijev štićenik Ante Pavelić sa svojim ustašama. Nakon proglašenja NDH Maček je na radiju pozvao hrvatski narod da podrži novu vlast i tu prestaje njegovo javno djelovanje.

Nakon toga odbija suradnju i s ustašama i s partizanima, odlučujući se na politiku čekanja savezničke pobjede povukavši se na svoj posjed u Kupincu južno od Zagreba.

Neupitni vođa naroda

Ustaše ga u početku nisu dirale jer su imali krhku vlast, a Maček je bio neupitni vođa hrvatskog naroda. Ipak, nakon saznanja o odlasku dijela vodstva HSS-a u parizani te bojazni da bi Nijemci Mačeka mogli iskoristiti za stvaranje alternativne vlasti, ustaše ga uhićuju 15. listopada 1941. godine i sprovode u logor Jasenovac.

U koncentracijskom logoru Maček je proveo pet mjeseci, do ožujka 1942., a zatim je bio interniran na svom imanju u Kupincu. Kad su oko Kupinca počele jačati partizanske jedinice, Maček je poslan u Zagreb, gdje je neko vrijeme bio interniran u stanu utjecajnog ustaše Vjekoslava Maksa Luburića, u Bulićevoj ulici.

Zatim je vraćen u Kupinac pa ponovo u izolaciju u Zagreb. U Zagrebu je dočekao kraj rata, a u lipnju 1945. godine pred dolazećim partzanskim snagama, kao žestoki antikomunist, odlazi u emigraciju gdje i umire.

Isprva boravi u Francuskoj, a 1947. godine u SAD. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS.

Zastupao je ideju kako bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939. godine, a od 1956. godine isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. U tom je smislu zagovarao samostalnu Hrvatsku.

Umro je 15. svibnja 1964. godine u Washingtonu, SAD. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1996. godine iz SAD-a i pokopani u arkadama na Mirogoju.

Po ocu slovenskog porijekla

Vladimir Matija Adam Vladko Maček rođen je Jastrebarskom 20. srpnja 1879. godine. Otac Ivan bio je Slovenac iz okolice Celja, a majka Ida bila je kći Hrvata i Poljakinje.

Pučku školu pohađao je u Jastrebarskom i Zagrebu gdje je završio Klasičnu gimnaziju 1897. godine i studij prava.

Godine 1903. stekao je doktorat prava u Zagrebu. Do 1905. godine bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini.

Politička karijera

Bio je član je Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka, a od 1906. godine član je glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio blizak suradnik predsjednika HSS-a Stjepana Radića.

Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919. – 1920.) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. godine za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-a u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.

Početkom 1925. godine, nakon odluke Stjepana Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi (1924.) te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva (Josip Predavec, Juraj Krnjević, August Košutić i Stjepan Košutić).

Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. godine bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu, s radikalima, u srpnju 1925. godine bio je pušten iz zatvora.

U veljači 1927. godine bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon smrti Stjepana Radića (8. kolovoza 1928.) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika, sa Svetozarom Pribićevićem, Seljačko-demokratske koalicije.

U početku je prihvatio uvođenje diktature od kralja Aleksandra I. Karađorđevića, misleći kako ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar.

OPŠIRNIJE