Vladko Maček, političar koji je uspostavio Banovinu Hrvatsku

Na današnji dan prije 60 godina, 15. svibnja 1964. u Washingtonu je umro istaknuti hrvatski političar Vladko Maček, dugogodišnji predsjednik Hrvatske seljačke stranke.

Maček rodio se u Jastrebarskom 20. srpnja 1879. godine. Otac Ivan bio je Slovenac iz okolice Celja, a majka Ida bila je kći Hrvata i Poljakinje.

Pučku školu pohađao je u Jastrebarskom i Zagrebu gdje je završio Klasičnu gimnaziju 1897. godine i studij prava. Godine 1903. stekao je doktorat prava u Zagrebu.

Do 1905. godine bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini.

Bio je član Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka, a od 1906. član glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao u I. svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio bliski suradnik Stjepana Radića.

Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919–20) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-a u Bjelovarsko-križevačkoj županiji. 

Uhićenje i politički uspon

Godine 1921. otvorio odvjetnički ured u Zagrebu. Početkom 1925., nakon odluke Stjepana Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi (1924) te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva.

Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, u srpnju 1925. bio je pušten iz zatvora.

U veljači 1927. bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon Radićeve smrti (1928) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika (sa Svetozarom Pribićevićem) Seljačko-demokratske koalicije.

U početku je prihvatio uvođenje diktature, misleći da ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima (6. siječnja 1929.) rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim građanskim strankama u Kraljevini Jugoslaviji. 

Uspostava Banovine Hrvatske

Pritom je HSS u svojim redovima okupio sve slojeve hrvatskog društva i stao na čelo općehrvatskoga nacionalnog pokreta. U studenome 1932. dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama, kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija Srbije te zatraženo preuređenje države na načelima složene državne zajednice bez prevlasti jednog ili više njezinih dijelova nad ostalima.

Zbog toga je bio uhićen u siječnju 1933. i osuđen na tri godine zatvora, iz kojeg je pušten potkraj 1934. amnestijom kneza Pavla Karađorđevića. Na izborima 1935. i 1938. bio je nositelj zemaljske oporbene liste Bloka narodnoga sporazuma.

Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti, ako želi opstati. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom Dragišom Cvetkovićem te s njime 26. VIII. 1939. sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska.

Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu, a sam Maček bio je potpredsjednik. Nakon puča 27. ožujka. 1941. bio je imenovan za potpredsjednika u vladi generala Dušana Simovića, ali je u travnju na svoje mjesto u vladi delegirao Juraja Krnjevića i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. 

Ni s ustašama ni s partizanima

Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za "politiku čekanja" odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama. Kako bi ga spriječile u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu.

U svibnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku (Reims, Pariz), a 1947. u SAD (Washington). Ondje je bio jedan od suosnivača (1947) Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka.

U inozemstvu je uspio očuvati HSS (stranka je u domovini prestala djelovati). Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazumijevanja iz 1939., a od 1956. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu.

Dio njegovih izjava i govora objavljen je u knjizi Vođa govori (priredio Mirko Glojnarić, 1936). Napisao je memoare U borbi za slobodu (In the Struggle for Freedom, 1957., hrvatsko izdanje Memoari, 1992).

Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i 15. V. 1996. položeni na zagrebačkom groblju Mirogoj. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)