Ljudi su poludepresivni, nemaju elana sebi priuštiti nešto osim kafane i još jedne kafane istog dana

Fenomenalnu kombinaciju različitih glazbenih stilova s dominacijom jazza i balkanskog etno zvuka Vasil Hadžimanov banda Mostarci će imati priliku čuti ove srijede 9. svibnja u Clubu Aleksa, gdje VHB nastupa u sklopu World Music festivala. 

Uz nastup koji ljubitelji jazza željno iščekuju, Vasil Hadžimanov band ima još jedno iznenđenje, snima svoj peti strudijski album i to baš u Mostaru, u Muzičkom Centru Pavarotti. To nam je bio još jedan razlog da porazgovaramo s Vasilom Hadžimanovom o njegovom bendu, novom albumu i dojmovima o našem gradu, te ih bliže predstavimo publici koja možda još uvijek nije upoznata s radom VHB benda.

Koliko ste dugo u Mostaru i kakav je dojam na vas ostavio grad na Neretvi?

Ovdje smo već treći dan, naime ovo nam nije prvi put da smo tu, zahvaljujući Orhanu Maslo koji je naš dobar prijatelj. Mi smo se prvi put pojavili u Mostaru 2000. godine kada smo svirali tu, što nam je bila priprema za Expo u Japanu 2005, a jedan od glavnih krivaca za naš odlazak tamo opet je Orhan. Tada smo u Pavarottiju spavali, probali svrati u studiu, atmosfera nam je domaća, pa smo se tako u suštini odlučili doći ovdje i snimati, jer uvjeti koje smo dobili ranije su bili fenomenalni. 

Kako ste zadovoljni do sada snimljenim materijalom i kakvi su vam uvjeti?

Prezadovoljni smo do sada, nikada nismo imali ovako dobar vibe. Strašno je teško postići tu atmosferu koju čini ova glazba, svi zajedno sviramo. Ne radimo kao što svi, da rifove snimamo na kompjuteru kod kuće, nego svi smo zajedno, to "malte ne" nitko više tako ne radi.

Uvjeti su dobri, velika prostorija, ambijent je 'strava', prelijep i prija nam, snimci su super, snimimo po tri pjesme dnevno što je stvarno jedan ozbiljan tempo, jednostavno dobro je i energija je super.

Ovo vam je peti studijski album, kada ga možemo očekivati? I, je li se vaš stil izmijenio u odnosu na prijašnje albume?

Promijenila se cijela igra, što bi rekli. Posljednji album je bio 2009. godine koji je tada posebno bio u najavi. Pričamo i o internetu, o CD izdanjima, koje se ne prodaju, što vidimo po najvećim bendovima koji izdaju albume uz telefonske kartice i deterdžent. Što da radimo mi koji se bavimo ovom nekom jazz glazbom, mi smo tek u problemu. Plan je da se preko ljeta to distribuira, još ne znamo kako, no imamo neki okvirni plan. Važno je da se snimi novi materijal.

Što se materijala tiče u duhu je onoga što smo do sada radili, nismo promijenili naš fazon, ne odskačemo, ali je nekako glazba zrelija, kompaktna, prija i dalje. Teško je objasniti glazbu koju mi snimamo. Najbitnije je da uvijek izlazi najiskrenija glazba, bez ikakvih kalkulacija i komercijalnih planova što je aktualno na tržištu. To je glazba za koju je nebitno vrijeme izlaska, jer je takva, možda zvuči pretenciozno, ali je izvanvremenska. Radiš glazbu kako ti je došlo, to snimaš radiš onako najiskrenije. Svi koji su sa mnom u bendu ti su iz ljubavi prema glazbi, a onda kasnije dolazi sve, honorari, kocerti..

Kada smo već kod honorara, jel se može živjeti od jazz glazbe na našim područjima?

Ne može se živjeti od jazza, ali snalazimo se, svatko radi nešto sa strane. Ja radim filmsku glazbu, glazbu za reklame, predajem, sviram na deset različitih strana s različitim ekipama... Jedno pravilo imam i ne sviram nešto što mi se ne dopada i iza čega ne stojim sto posto, što je isto neki luksuz u ovim vremenima i prostorima.

U zadnje vrijeme folk glazba je poprilično izražena na našim teritorijima, i po tome nas mnogi i 'prepoznaju' u svijetu. Glazbenici se podređuju publici, na sve moguće načine kako bi zaradili, ima li se drugog izbora?

Kad iziđeš na scenu moraš razmišljati o publici, nije da nas nije briga, nije nas dosadno slušati, moraš imati neku konekciju s publikom. Treba imati dozu zanimanja i strpljenja, da se upustiš u ono što mi sviramo. Puno ljudi nije poznavalo naš rad, a dođu na na koncert, kasnije iziđu nasmijani, to je jednostavno naš odnos s publikom...

Ovo što se sad radi, dosadno mi je pričati o tome, ono što me užasno nervira je da je to (folk., op.a.) sve postalo normalno. Svugdje ima marketinga i prilagođavanja publici u svakom smislu i to je normalno, ali nigdje ne postoji da je samo to aktualno, i da se samo to pušta kada okreneš radio, tv... Strašno je to što nemaš izbora, a ako te nešto više zanima moraš se sam zanimati i tražiti po internetu. Mislim da ipak mediji i ti ljudi koji su na pozicijama urednika tih kulturnih emisija trebaju obratiti pozornost na to.

Ima li onda jazz budućnost na našim prostorima?
Ja sam nadrealan po tom pitanju. To je jedino što radim i nemam drugu opciju u životu, da kalkuliram, nego to radim i radit ću dok ne nestanem. Hoće li biti perspektive, nemam pojma. Nadam se.

VH bend već dugo je na glazbenoj sceni. Koja je tajna uspjeha, što je potrebno kako bi pridobili ali i zadržali publiku?

Sve je bitno, ali na kraju u ovim uvijetima u kojima mi radimo ništa nije bitno. Kvaliteta se prestala cijeniti i to je katastrofalno, ljudi koji najbolje rade posao se ne vrednuju, vrednuje se jesi li kum, burazer, sin, neke familijarne kombinacije, stranke... To je generalni problem u svemu, pa tako i u glazbi.

Tko radi po starim pravilima, važna je kvaliteta i kako to prezentirati treba imati neku marketinšku mašineriju koja će to prezentirati. Jedini problem je što mi to nemamo gdje predstaviti, ni na TV-u, ni na radiju jer se to nigdje ne pušta. Praktično nemaš gdje plasiriti svoj rad... Mi koji imamo kao neko ime, teško nam je, ne mogu zamisliti kako je nekome tko tek počinje, u startu je to jako obeshrabrujuće. Ali ako voliš to što radiš, vjeruješ u svoj rad i uporan si, uspjet ćeš. Ja u to vjerujem!

Održavate li samostalne koncerte ili češće svirate u sklopu festivala? Koliko se broj publike, pa i samo shvaćanje publike, promijenilo od početka vaše karijere?

Jedno vrijeme smo svirali tako, kao što to rade rock mašinerije, imali smo stalno neke nastupe. Onda je došlo vrijeme koje se malo promijenilo, i stvari su se promijenile na gore nego za vrijeme onih ratova, inflacija, kad smo svirali k'o ludi. Valjda je tada narod bio željan tih nekih vanjskih utjecaja, pa i u vidu jazz glazbe, onda je odjednom postala neka malodušnost i opća nezainteresiranost.

Svi su poludepresivni, nemaju 'elana' sebi priuštiti nešto osim kafane i još jedne kafane istog dana, to je otprilike kraj njihovog života. To je paralelno od vrha vlasti i aktualnih ljudi. Kultura je uvijek na posljednjem mjestu, uvijek se otkine od proračuna kulture. Bitna je samo lova, da se popije i pojede, tu se završava cijela priča i to je užas. Još kritičnije je kada osjećaš da nikoga nije briga za to.

Imate li neki koncert koji bi rado izdvojili, koji je ostavio poseban dojam na vas kao glazbenike?

Japan, ovdje smo, evociramo uspomene od ranije. To je koncert koji odskače od svih mogućih, a bili smo svugdje po Europi. No ovaj odlazak u Japan je bio vanzemaljski, Expo 2005. je bio fenomenalan, to je kao veliki sajam glazbenika gdje smo imali nastup pred dvije tisuće ljudi.

Kako sve u Japanu usklađeno fukncionira, kako oni razmišljaju i rade, to je neopisivo, mi nećemo nikada doseći taj nivo. Mi smo se pitali zašto su ljudi toliko pristojni, isto kao nenormalni.Ondje svatko radi svoj posao, nitko se ne buni, nitko nema suvišna pitanja, nitko nije prepametan, niti se miješa u tuđe poslove. Tko treba nešto uraditi, uradi besprijekorno, i sve super funkcionira nije kao ovdje svi se prave nešto pametni.

Gdje bi voljeli nastupati i predstaviti svoju glazbu?

Amerika, živio sam ranije tamo, ali vratio bih se samo da nastupam, no ne i živim. Južna Amerika, Afrika, ma cijeli svijet bi na tanjuru. Glazba koju sviramo može sebi to dopustiti, nema glazbene barijere teksta da otpjevaš, ne možeš je svrstati u određeni stil... Mi smo tu u plusu, pa su nam i mogućnosti otvorene.