Ljudi iz potpalublja

Europa s početka XX. stoljeća je još uvijek bila ona "stara" Europa puna carstava i kraljevstava. Hohelzollerni, Habsburzi i Romanovi su vladarske kuće koje će s I. svjetskim ratom otići u povijest unatoč višestoljetnim boravkom na prijestoljima.

Tehnološki napredak, posebice u vojnoj industriji, je davao naznake kako će u idućoj Igri prijestolja ljudi poput Brace iz Balaševićevog Ratnika paorskog srca imati još manje šanse za preživljavanje.

Emigriranje iz Europe se činilo kao jedini spas brojnim skandinavskim, irskim, francuskim, hrvatskim i mađarskim paorima.

Siromaštvo nižih društvenih slojeva u Europi je stvaralo novu Ameriku. Brodovi iz Southamptona, Cherbourga, Trsta, Rijeke, Lisabona, Hamburga ili Queenstowna su punili američke pustopoljine, rudnike i željezare europskim siromasima.

Putnici treće klase koji su se 10. travnja 1912. ukrcali na nepotopivi Titanic nisu znali da ih čeka sudbina "stare" Europe koja će za koju godinu nestati u I. svjetskom ratu. Oni su bježeći od iskusnih i prekaljenih careva Franje Josipa, Nikolaja Romanova ili Wilhelma II. svoju budućnost povjerili iskusnom i prekaljenom kapetanu Edwardu Smithu.

Titanic je u pomorstvu bio ono što su stara europska carstva i kraljevstva bili u geopolitičkom smislu. Činili su se nepotopivim i neuništivim.

Društveno raslojavanje unutar država se nastavilo i na brodu. Bogatoj aristokraciji, trgovcima i industrijalcima, te njihovim asistentima i guvernantama su bile namijenjene najbolje kabine i restoran gospodina Gattia. Srednji sloj druge klase je tavorio ispod njih nastojeći pohvatati mrvice ekskluzivnosti, dok su putnici treće klase, oni iz brodskog i društvenog potpalublja, putovanje vidjeli kao samo jednu stanicu prema američkom snu.

Ljudi iz potpalublja kao da su bili osuđeni na smrt: umjesto smrti na Verdunu, Soči i Solunu, svoj su kraj dočekali na dnu Atlantika ili grobljima Newfoundlanda.

Kao i u ratu, najmanji postotak preživjelih u Titanicovoj katastrofi je bio među najsiromašnijim. Najbogatiji muškarci su poginuli jedino ako bi svjesno izabrali smrt poput Benjamina Guggenheima ili Thomasa Andrewsa. Većina ostalih bogataša je sigurno otplovilo u čamcima za spašavanje ostavljajući iza sebe horde uspaničenih i na smrt osuđenih siromaha. Njihovo mjesto u željezari Harrisburga, rudniku St Louisa ili farmi Milwaukeea će popuniti putnici s idućeg broda...

Oni su svoj život povjerili kapetanu Smithu isto kao što bi ga, u slučaju da su ostali u Europi, povjerili svojim vladarima koji su ignorirali upozorenja o ratnim "santama leda".

Titanic je bio Europa u malom. Njegovo potonuće je simbolički nadolazeći potpuni krah brojnih europskih država. Najbogatiji su preživjeli, siromašni i bezimeni su nestali, a pomorstvo i karta Europe više nikad neće biti isti.

Kao dodatak ovome tekstu donosimo i jednu zanimljivost. U kabinama treće klase na Titanicu bila su 462 muškarca. Preživjelo ih je samo 75. Trećom klasom je putovalo i 8 kineskih radnika – preživjelo ih je 6.