Konjic bi mogao dobiti kip konja

Konjic bi mogao dobiti spomenik konja, životinje po kojem je grad i dobio ime.

Na društvenim mrežama razgovara se o ovoj ideji, koja još službeno nije poslana u upravu Grada Konjica, no Dino Kasalo, majstor fotografije, redatelj brojnih dokumentarnih filmova koji je pokretač inicijative kaže kako ima u planu poslati svoju inicijativu upravi Grada Konjica.

''Rim, Zagreb, Beč, Berlin, London... imaju skoro 700 spomenika sa Konjima koje jašu razne vojskovođe... Po legendi, Konjic je dobio ime po Konju, kada sam radio Monografiju Konjic moj grad, vrtila mi se ta ideja, ali nije bilo vremena'', kazao je za Bljesak.info Kasalo.

Ideja je da konj bude postavljen kod stare kamene ćuprije u Konjicu.

Dino Kasalo inače radi na monografiji o Bosanskom brdskom konju, u kojoj navodi da ''kada kažete konj, vi ste rekli simbol, metaforu. Konj je uvijek više od životinje, uh.. kako ovdje riječ životinja grubo zvuči. Konj je svjedok, često jedini svjedok događaja koja su za čovjeka veoma važna, teška, blaga, nježna, tajna. Konj je slušatelj, sugovornik, drug u samoći, drug u podvizima. Konj je odličje snage, vjernosti i pouzdanosti. Nezamislivo je da Konj hotimice iznevjeri svoga gospodara. Od svih stvorenja koja su pratila ljudsku civilizaciju Konju pripada posebno mjesto''.

Legenda o Konjicu

Inače, legenda kaže kako je još u prastara vremena, dok su još sveci obilazili ovaj svijet bio na mjestu gdje je danas Boračko jezero, gradić kojemu, nažalost više nitko ne zna imena.

''Stanovnici su u tom gradiću bili blagoslovljeni svakim blagom zemaljskim, ali su bili pokvarena srca i tako škrti da nisu više pazili na gostoprimstvo ni na iskrenu ljubav.

Ti su ih grijesi i upropastili. Po božjoj mudroj odluci dođe jednom u taj grad neki svetac i zamoli za noćište.

Porugljivo ga bogataši otjeraju i nitko mu ne htjede molbu uslišati. Kad se nakucao na svim vratima, dođe na kraju grada do kolibe jedne sirotice. Bila je to siromašna udovica, koja nije osim svoje kućice, baštice, krave i konja ništa drugoga imala, nego sina jedinca, momka u najljepšoj dobi. Majka i sin bili su Bogu odani, pobožni i milostiva srca!

Siromaha putnika prime gostoljubivo, podijele s njim svoje siromaško jelo i dadnu mu noćište.

Sutradan ujutro, kada se svetac spremao na put, rekne materi i sinu: ''Božjom ću pomoći da kaznim ovaj grad zbog grijeha njegova žiteljstva. Pokupite što imate i otiđite iz ovog mjesta, što je prokleto da propadne. Idite sjevero - zapadu, pa kada dođete do rijeke, idite sve uz nju. Tamo gdje vam konj prednjim desnim kopitom triput udari u zemlju, na tom se mjestu nastanite; Bog će vas tamo blagosloviti!''

Mati i sin tako učiniše. Časom su bili daleko od grada, dok putnik ostade kod njihove kolibe. Kada se posljednji put obazru na svoju domaju, upropaste se od straha. Uz jauk i zapomaganje stanovništva propade pred njihovim očima grad u zemlju, a iz nebrojenih vrela navre jezero i ispuni tu novu kotlinu.

U isti mah im nestade sveca s vida. Tako je nastalo Boračko jezero. Mati i sin pođu dalje sve uz rijeku Neretvu, kako im je svetac rekao.

Iza nekoliko sati iznenada im konj zastane. Udovica ga potjera riječima: ''Hajde, hajde, moj konjiću!'', no konj ni da bi se makao s mjesta.

Odjednom udari desnim prednjim kopitom triput u zemlju. Sada vide mati i sin da su došli na ono mjesto što im je svetac označio. Tamo si sagrade kolibu, a malo zatim oženi mati sina.

S dana u dan su napredovali, jer božji je blagoslov pratio obitelj.

K njima se sada pridruže srodnici mladini i brzo tu nastane lijepo mjesto kojeg nazvaže Konjic''.

Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, ideja je naišla na pozivine reakcije, a Kasalo dodaje kako se nada da će ova ideja o spomeniku ovoj plemenitoj životinji koja je pratila ljudsku civilizaciju u miru i zlu, biti prihvaćena od nadležnih u Konjicu.