Klape i klapsko pjevanje u Mostaru staro je preko četrdeset godina!

Ovih su dana neki mediji objavili, što je i istina, da je iz Hercegovine šest klapa prošlo na audiciji za 46. Festival Dalmatinskih klapa (FDK) u Omišu. To su: klapa Neum iz Neuma, klapa Trebižat iz Trebižata, mješovita klapa Signum iz Čapljine koja je na festivalu 23. lipnja 2012. u Opuzenu uzela prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija. Čestitamo! Zatim tri klape iz Mostara: Narenta i Krš kao debitanti i Drača koja je prošla u dvije kategorije: obrade popularnih skladbih i u kategoriji izvornih dalmatinskih skladbi gdje je nedavno prošla polufinale i zasjela u finale koje će biti 26.VII.

Istina da je ovo velik zamah klapske pisme na ovim prostorima, no treba znati da vrijeme koje je prohujalo, nije bilo bez ove i ovakve kako pisme tako i klape.

Budući da duže vrijeme pratim FDK, naišao sam na podatak kako je klapa iz Mostara, klapa Mostar, prije točno četrdeset godina i to na šestom FDK u Omišu osvojila III. mjesto žirija. Ovih dana se ta lijepa obljetnica ispunjava.

Ovo je i povod razgovoru sa živim sudionikom, gosp. Ivicom Mikulićem, koji je pjevao I. tenora i na prvom omiškom festivalu prije 46 godina, a evo prije četrdeset godina s klapom MOSTAR donio u grad nagradu.

Nazvao sam ga da dođe i o tom malo popričamo. Došao je i s vrata mi reče: Evo ti ovdje puna vreća tih nagrada, diploma, priznanja, zahvala, izvadaka iz novina... I stvarno, kad sam počeo vaditi i listati toga ima za napisati jedan lijep studijski rad. Nešto sam i poslikao od toga.

...A pjevali smo mi i na prvom FDK 1967. Ne znam točno kako smo tamo došli. O tom novom festivalu se počelo pričati i otišli smo... Nije to bilo na trgu sv. Mihovila kao danas, nego mi se više čini da je u nekom vrtu, đardinu. I nije nas bilo puno klapa. Pobijedila je klapa Gusari iz Opuzena. Od te prve postave i prvog FDK živ je još Vojka Vilenica koji je pjevao drugog tenora i ja. Na šestom FDK mi smo uzeli III. nagradu stručnog povjerenstva ili žirija. Od živih koji je tada pjevao je i Zdenko Bubaša. Evo, to je ta nagrada. Tu smo pjevali dvije skladbe: Proplakat će me zora, to je kasnije Mišo Kovač uzeo i netko mu napravio zabavnu skladbu... a dugu smo pjevali, pomozi mi reći: Pismo moja...

- Koliko vidim, uvijek vas je nastupalo sedmorica?

Da, od samog početka nas je bilo osam u klapi, a zapravo zvali smo se Oktet. S nama je počeo Ilija Vasilj, točnije rečeno, on je i osnovao tu grupu – Oktet koji je pjevao pri KUD Abrašević. Ali nije s nama dugo radio. Bili smo na gostovanju u Mađarskoj i kad smo se vratili, vrlo brzo nas je preuzeo Ante Vezilić. Od tog trenutka nas je bilo sedam u klapi. Mogu reći da smo tada bili u najboljem sastavu. S njim smo i krenuli na prvi FDK u Omiš.

Evo nas tu na slici, tj. na omotu od nosača zvuka. Taj nosač zvuka, onda tkz. LP (ploču) album, snimili smo u Ljubljani na RTLJ. Bilo je to koliko se sjećam 1976. godine. Dakle, tu su: Ivica Mikulić I tenor - živ, Vojka Vilenica II tenor - živ, Ivica Jurica bariton – pokojni, Zrinko Zadro (Nino) bariton – pokojni, Miroslav Vučić bas – pokojni, Zdenko Bubaš bas – živ i Nikola Jurković (Nidžo) bas – pokojni. A nije takvog basa bilo u Dalmaciji. Oni su na omiškom festivalu čekali da dođe Nidžo i da zapiva bar kratku dionicu solo basa. To bi bila fešta, oduševljenje, aplauz...

Ante Vezilić koji je bio umjetnički voditelj, nije pjevao. On nas je uvježbavao. Znao je točno što i kako treba.

- On je inače predavao klarinet u glazbenoj školi u Mostaru, rodom je iz Dubrovnika, Konavala... sjetili smo ga se na Božićnom koncertu, zapravo komemorirali njegovu smrt, kad smo zajedno zapjevali. Tada je Bubaš napravio njegov bedž i dijelio sudionicima, prijateljima i simpatizerima.

Eee da, ono je baš bilo lipo. A kako je bio strog, njemu zakasnit na probu, to se nije smjelo. Slušaj, dva mjeseca prije Omiša, pet puta tjedno od 19 do 21 sat je bila proba. Nije se smjelo mrdat'. Samo te smrt mogla opravdati da ne dođeš na probu. Svi su se poslovi na vrijeme završili i proba je bila neodgodiva. Sve se prema njoj ravnalo. Ali, brate, mi smo to volili, mi smo uživali u toj glazbi, stalno otkrivali nešto novo. Onda bi se okrenuli jedan od drugoga, ne bi se gledali, intonacija i pivaj! Ma mi smo zajedno disali i nema falit'.

- Koliko ste puta nastupali na FDK?

Petnaest puta smo mi nastupali na Omišu. Uzeli smo mi i više nagrada. Dakle, III. nagradu publike 1975. i 1977. Zatim II. nagradu publike 1976. i 1979. Zatim II. nagradu stručnog žirija 1975. i 1977. te III. nagradu stručnog žirija prije točno 40 godina 1972. i 1976 ponovili tu nagradu.

- Pratite li današnje klape?

Kako ne, jako su dobre. Ali još treba raditi. Danas ljudi nemaju strpljenja. Mi smo to voljeli iznad svega, bila je tu ljubav prema klapskom pjevanju. Istina nismo se svi isto odricali, žrtvovali. Sjećam se nastupa u Omišu, pokojni voditelj Vezilić meni i Vojki, znači prvom i drugom tenoru nije dao nikud od sebe. Morali smo piti samo čaj, a ovi niži glasovi su išli i na kupanje, sladoled, znali i bevandu popit ...

- Je li bilo putovanja?

Da, za ono vrijeme vjerujem dosta. Bili smo u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj... Sve su to bili ozbiljni nastupi. Nikada nismo pjevali komercijalno.

Mladim klapama bih poručio da daju sve od sebe, da ozbiljno vježbaju i za svaki nastup se korektno pripreme. To će im biti najveće zadovoljstvo kad vrijeme prođe da su dali sve od sebe i u svaki nastup ušli spremni, srcem i ljubavlju. Najviše boli površnost i gubljenje vremena.