Kako se nekada slavio Dan žena u Mostaru: Gajbe cvijeća, izleti i večere

Pisati o 8. ožujku a ne biti sterilan i dosadan sa pričama oko cvijeća, ruža i popularnih karanfila-vrlo je teško. Što zapravo napisati, a opet dati važnost tom danu koji se obilježava u cijelom svijetu, pa tako i u ovoj BiH zahvaćenoj krizama otkako postoji i podijeljenim mišljenima članova uvaženog nam Predsjedništva. Ali jedno olakšanje, eto ovaj se isto slavi i u RS-u kao i u Federaciji. Dodik još nije izrazio protivljenje, a ni Komšić i Džaferović.
Valjda jer je međunarodni. A tko će znati, možda se i tu nešto promijeni – čuda nikad dosta u 'Apsurdistanu'.

Odmahivanje, ljubaznost i gajba cvijeća

Međutim, tražeći sugovornike za ovu 'laganu' temu – ipak nailazimo na zidove, negodovanja, odmahivanje rukom, poneki i verbalni napad uz riječi ' kako su to slavile samo komunjare' i bilo je toga još. Ali nismo se dali obeshrabriti, naći ćemo gospođe treće životne dobi koje ća nam ispričati kako su nekad slavile 8. ožujak – odluka je bila jasna. I pronašli smo ih. Na mostarskom  suncu. Dok su nas neke narodski rečeno 'sikterisale' druge su bile jako ljubazne i rado progovorile koju riječ o nekadašnjoj proslavi ovog praznika. Takve su bile gospođa Katarina i Ilinka. Obje kažu i dan danas primaju čestitke i šalju ih. Ali godine su ipak tu, napominju one.

''Slavim 8.ožujak, proslaviti ću kući s obitelji. Prije je to fino bilo, sad netko slavi a netko ne. Ali treba poštovati sve. Dobijemo karanfile, ruže'', veselo nam priča Katarina.

Ilinka pak dodaje kako je sada sve drugačije, nije kao prije. Što zbog protoka vremena i onoga što ono nosi sa sobom, ali i obiteljskih prilika.

''U moje vrijeme kad se slavilo muževi su donosili cvijeće i poklone, išli smo po izletima. Poduzeća u kojima su radili muževi organizirali su to, ali moj suprug je preminuo – tako da je sve drugačije'', ispričala je Ilinka za Bljesak.

Ona kaže i kako joj obitelj uvijek donosi cvijeće i čestita ovaj praznik.

''Ja također kćerki kupim cvijeće, jer mi koji smo to naučili slaviti ne možemo to baš tako lako zaboraviti. Jer npr. moj unuk koji je nekada bio mali znao je doći s ružom da čestita 8.ožujak. Moj zet je nekada znao kupiti gajbu cvijeća, da ima za majku, za punicu, za komšinice – bilo je jako pažljivo'' , kazala je Ilinka.

Slavlje, gubitci  i snaga

Nešto dalje od mjesta gdje smo susreli ove dvije ljubazne gospođe, susrećemo još nekoliko njih čiji izraz lica i nije baš veseo, prijateljski niti raspoložen za priču. Ali uskoro smo vidjeli Milu. Ženu koja sa osmijehom ali i sjetom na licu ipak je pristala da govori o 8. ožujku.

''Slavila sam 8. ožujak od kada znam za sebe, možda od petnaeste godine pa do rata. Svake godine se to slavilo i to na vrlo lijep način. Muževi su nas izvodili na večere, družili smo se, dobijali smo cvijeće, poklone – bili smo zadovoljni. Ali nakon rata ja više ne znam ni kada je 8. ožujak, ni kada je 1. svibanj'', ispričala nam je Mila. Žena koja ima osmijeh na licu, a iza njega krije velike gubitke i tugu. I opet je bez obzira na svoju životnu priču ljubazna prema nama, potpunim strancima koje prvi put susreće.

''Rat je ostavio velike posljedice po sve, mnogi su poginuli – moj sin i muž su poginuli, tako da ja više ništa ne slavim. Meni je najgore kad se treba nešto slaviti. Danas više nije to kao što je prije bilo, zbog života i svega što se događa'', rekla je Mila za Bljesak.

I to je ta snaga žena, ono što se slavi i što se treba slaviti. Ekonomska, politička i društvena dostignuća žena nisu ništa u usporedbi sa životnim sudbinama koje sa sobom nose scenarije za filmove, a koji bi sigurno pod dobrom redateljskom palicom – svaki dobio Oscara. Snaga Mile, ali i mnogih drugih žena je ono što se treba slaviti. A svaka je drugačija, posebna - priča za sebe.