Kako je crk'o rock'n'roll

I dok se Zapad svako malo pita je li rock zapravo mrtav, a ovaj ipak nekako pronađe način da pokaže znake života, na ovim prostorima situacija je prilično jasna - rock kao supkulturni pokret, koji nije samo glazba, ali je ona u njegovoj srži, na Balkanu je odavno tek mrtvo slovo na papiru. Ako zlatnim dobom rocka kod nas uzimamo osamdesete, s naglaskom na novi val, na početku te dekade, i čitav niz alternativnih „fanzin“ bendova s kraja desetljeća, onda su devedesete označile krah ideje o rocku kao glazbi koja izdiže od balkanskog mulja, ruši balkanske prepreke među ljudima i zadaje kozmopolitski pravac koji nas ima iščupati i pridružiti Europi.

Nokaut u prvoj rundi

S ove distance doima se poprilično naivno da se čak  vjerovalo da rock ima tu snagu  da ljude drži podalje od iskonskih strasti i spasi stvar. Toliko se pričinilo da je bilo nemalo onih koji su smatrali da rockera ima sasvim dovoljno  da nadglasaju nastupajuću navalu mržnje i primitivizma, pa ćemo se ovdje prisjetiti raznih koncerata za mir i ljubav, koji su okupljali pune dvorane istomišljenika, ali se ispostavilo da je to bilo to – nekoliko tisuća naivnih stiskalo se slušajući omiljene bendove i pripitog Šerbedžiju, dok su deseci, stotine tisuća okolo uz narodnjake već oštrili noževe i gladili topove. Okrenete li se oko sebe, čak i ako niste stasali u devedesetima, jasno vam je tko je pobijedio i to nokautom u prvoj rundi.

Bio je to ujedno kraj iluzije o tome da „peace, love and understanding“, koji je jedna od omiljenih krilatica rocka, ovdje ima neke šanse, tanka linija koja je povezivala rockere svih zemalja bivše Juge bila je pretanka da postane sajla koja će ruzinu navući na sigurno – i sve je otišlo unatrag. Dobar dio onih koji su vjerovali da ima neke šanse na kraju su se razbježali po svijetu, a dio je ostao gnjileći uz ex. Yu rock, kao stalno utočište onih koji žele živjeti u iluziji da je sve nekoć  bilo jako k'o beton i imalo smisla. A je li?

Jer osamdesete su bile godine…

Osamdesete su bile godine oslobođenja na ovim prostorima, stisak rigidnog socijalizma već je popustio sasvim dovoljno da ispod žita izmigolje razne stvari koje ranije nisu bile društveno prihvatljive. Među njima bio je i rock. Iako, da se ne lažemo, rock nikada ovdje nije bio zabranjen, tako da je kroz šezdesete i sedamdesete bio čak  i blago favoriziran od strane Partije,  koja ga je smatrala dobrom reklamom i benignom zajebancijom fine omladine.  Dakle, sve dok ne bi postao preozbiljan i previše društveno aktivan, rock je bio poželjan izričaj „napredne mladosti“ u bivšoj Jugi, svakako prihvatljiviji od narodnjaka, koji su, čim malo spustiš pogled, u nacionalno osjetljivoj sredini mogli skrenuti u nepoželjne vode nacionalizma.

Sve dok su pjevali o crnim leptirima, osmijehu, jednoj mladosti ili plimi, rockeri su bili dobrodošli – čak ni hit pjesme o simpatičnom Bosancu (svi su voljeli Bosance!), Makedoniji (u kojoj vječno sune sja) ili kosovskim božurima (izravna aluzija na kosovski Boj) nisu nailazile na veće komešanje društva. No, onda su nastupile osamdesete i nevaljali dečki nastupili su u drugom i trećem rock ešalonu – počeli su sijevati nepoćudni stihovi, politički nekorektni nazivi albuma i provokativni omoti – i nekadašnje neželjeno, ali ipak prihvaćeno čedo socijalizma, posta će opasna igrarija sve ozbiljnijih generacija.

Nećeš da budeš dio jebene mase, a?

Ta, uglavnom urbana gerila, rockerska generacija stasala u osamdesetima, poput oklopnjaka gazila je preko umornih cenzora i kidala nekada čvrste spone socijalizma. Isprva se učinilo da je to ta sila koja će mijenjati jugoslavenski socijalizam u neko novo društvo, koje će učas biti spremno stupiti u društvo sličnih koji su se već okrupnjavali oko čežnje zvane EU, ali će se ispostaviti da će rockerskom oklopnjaku uskoro ponestati goriva i da će sve što je on uspio porušiti zapravo biti tek olakšavanje posla za teško pješaštvo koje je išlo iza – brojnije i puno moćnije narodnjake, koji su u samo par godina srušili iluziju da je rock ovdje ikada mogao biti išta drugo osim puke fantazije, neprirodan akt onih koji su nekim čudom vjerovali da nisu zaraženi već rođenjem, koji su ufuravali da su drukčiji od mediokriteta i mase oko njih.

Pročitajte još

Što to ima rock, a nemaju narodnjaci?

Točno smještena u taj procjep između milovanja od strane socijalističkog establišmenta i rušenja istog, rock revolucija bila je iluzija duga pet ili šest godina. A zapravo jedina konstanta čitavo vrijeme bio je narodnjak, koji čak i kada je trebao biti istjeran iz masovne, a pogotovo iz elitne kulture, kada je etiketiran tehničkim epitetima poput „izvorna“ ili „novomponirana“, bio dovoljno jak da, čim njegovi okovi oslabe, izbije poput vode iz odvaljenog šahta.

Na prste razbroj's'!

Tko nije htio vidjeti, nije ni vidio, tko je živio u balonu iluzija nije ni slutio, ali narodnjak je vrebao posvuda i čekao pogodan trenutak da zagazi u mainstream – u temeljima partijskih organizacija, u sindikatima koji su dijelili zimnicu i kiseli kupus, za bušilicama i glodalicama, za volanom kamiona, u njedrima kuharica i konobarica, u „kancelarijama“ direktora, u njihovim „reprezentacijama“ po restoranima, a pogotovo bi vas narodnjak zagrlio u kasarnama JNA.

Kada bi gologlavi rocker stigao na odsluženje vojnog roka, da vrati dug domovini, saznao bi šokantnu istinu – od njih 600 u kasarni tek trojica bi bili slični njemu, a manje od pola odavalo bi da im nešto znači čak i Bijelo Dugme. A i to uglavnom već spomenuti Bosanac i ono kad mekeću ovce na početku „…mala bi se zakopčala u meeeee“.

Šok odsluženja vojnog roka bio je najbolji sedativ za one koji su puni ambicija da mijenjaju svijet oko sebe jurišali na najudaljenije rockerske barikade. Šamar koji je jasno davao do znanja da si u manjini, a ne u većini kao što si dotad mislio, mnogima je bio otrežnjenje od kojega se nikad nisu oporavili. A zapravo ta spoznaja najbolji je odgovor na pitanje što se u međuvremenu dogodilo s rockerima – i gdje su, dovraga, nestali, ustuknuvši pred najezdom narodnjaka? Iluzija koju je kratko podržala i jedna strana u minulom ratu, koja se predstavljala kao rockerski otpor nadirućem narodnjaku, ubrzo će se rasprsnuti kao mjehur od sapunice, a i nekadašnji rockerski prvoborci uskoro će ustuknuti pred zvucima s obronaka.

Je li to bio samo fol?

Urbana gerila, koja je živjela u svijetu „u kojem nisi znao tko je tko“, a koja se dijelila na punkere i metalce nestat će u desetljeću koje je donijelo rat, uglavnom tiho i nečujno, jedan po jedan – klizit će vani, ostavljajući iza sebe prošlost koja se čini tek kao daleki san. Tek poneki trzaj „napredne omladine“ nije bio dovoljan da bilo koga uvjeri da je rock kadar ovdje biti bilo što drugo nego modni detalj, individualan geg neukrotivog pojedinca. Uostalom, kome se danas otvaraju vrata klubova i diskoteka? Kome se obraćaju vlasnici prostora za zabavu? Kome se obraćaju kada se uz glazbu žele zaraditi i novci? Kome se vjeruje kada obeća i to stavi u stihove? Uz koga se ljubi, gubi i očajava? Uz koga se provode mladi?

Zašto je to sve danas tako, naravno da nisu krive samo devedesete, ali od devedesetih naovamo, uključujući i sve ono što rock jeste u širem smislu, uključujući i hip-hop, ne postoji ništa što bi bilo kome može dati povod da bilo koga uvjerava da je moglo drugačije. Nema više vojnog roka i JNA, nema više vojarni i graha s kazana,  ali narodnjak koji se nekad upoznavao s one strane kapije danas je svuda okolo. Zašto? Pa, u prirodnom je staništu, za razliku od rocka, koji jedino ako uspije egzistirati iole uspješno, zapravo je tek mutacija narodnjaka. Blago distorzirana istina.

A kad smo već kod istine, ne smijemo zaboraviti činjenicu da i narodnjaci spajaju i ruše barijere. Područje nekadašnje Jugoslavije danas je premreženo TV brendovima i klubovima, a ni dvorane im nisu strane.

Bratstvo i jedinstvo novog kova dijametralno je suprotno onome koje se sanjarilo osamdesetih, ali nemojmo šutjeti o tome da je jedina integracijska sila na ovim prostorima danas upravo narodnjak. Naravno, kakav stil, kakva forma, takva i integracija. No, nešto o tome već je davno progovorio Štulić u Krivom srastanju.