Ni poslije gotovo pola stoljeća, koliko živi u Beogradu, Miroslav Vujić, strojarski inženjer iz Jablanice, sela u gradiškom Potkozarju, nije zaboravio zavičaj.
On u rodnu kuću, s brojem četiri, koja je odavno prazna i pusta, često dolazi kako bi naložio vatru i oživio uspomene. One su u njegovim pričama i starim fotografijama.
"Moj djed Miloš radio je u američkim rudnicima početkom prošlog stoljeća. Zajedno s nekoliko susjeda i rođaka, 1912. godine, zaputio se u Amsterdam. U luci se ukrcao na brod i poslije 18 dana plovidbe stigao u Ameriku. Kod kuće je ostavio suprugu i kćerku od godinu dana. Tamo je radio do 1919. godine. I vratio se", priča Miroslav o svome djedu.
Njegove fotografije iz američkog rudnika, iz Zapadne Virdžinije, a kasnije i njemačkog zarobljeništva, čuva kao dragu uspomenu.
Kada je Miloš Vujić stigao u Ameriku, imao je 47 dolara. U dalekoj zemlji, preko mora i oceana, dočekao ga je Dako Šumonja, podrijetlom iz istog sela.
Posjedovao je restoran i spavaće sobe, bavio se ugostiteljstvom. Došljacima iz zavičaja uvelike je pomogao. Smjestio ih je kod sebe i osigurao hranu dok se ne snađu. Poslije svjetske ekonomske krize, izazvane Prvim svjetskim ratom, Miloš i njegovi zemljaci napustili su rudnik i Ameriku te se vratili u Jablanicu. Nekoliko godina kasnije vratio se i Dako s obitelji. Nije slutio kakva ga sudbina čeka. Ubijen je u jasenovačkom logoru.
"Miloša, zajedno s još šestero ukućana, ženom i djecom, ustaše su 1942. godine odvele u logor Stara Gradiška. Uspio je stoku i živinu pustiti, da ne skapava povezana u štali, a njemu, kako bude, govorio je. Iz logora, on i sin Milan odvedeni su na rad u Njemačku, gdje su dočekali kraj rata. Iz Njemačke, u Jablanicu, gdje je sve spaljeno, došli su pješice."
-webp.webp&w=1920&q=75)
Fotografije kao svjedočanstvo vremena Među starim fotografijama koje čuva Miroslav Vujić, osim djeda Miloša, dvije su posebno zanimljive. Na jednoj, snimljenoj 1940. godine, njegova je tetka Zorka sa školskim drugaricama, a na drugoj tetka Lepa Vilić na biciklu.
"Tetki, sestri moje majke, bicikl je 1961. godine kupio moj otac Branko. Dovezao ga je iz Banjaluke. Taj bicikl, prvi u selu, poslužio je mnogima kako bi naučili upravljati ovim prijevoznim sredstvom. Navečer je tetka Lepa bicikl čuvala u spavaćoj sobi, pored kreveta", ispričao nam je Miroslav. On je sačuvao i fotografiju koja svjedoči o školstvu u Jablanici:
-webp.webp&w=1920&q=75)
"Među 250 mališana, 1940. godine, bila je moja tetka Zorka, Miloševa kćerka, s još četiri djevojčice. U to vrijeme za žensku djecu školovanje nije bilo obavezno. Djed Miloš smatrao je da kćerke treba školovati kako bi im kasnije bilo lakše, a sinovi mogu raditi i u rudniku, kao on."
Miroslav, kao i njegovi preci, čuva uspomenu na zavičaj. On i njegova supruga Milka često iz Beograda dolaze u Jablanicu kako bi naložili vatru u kući u kojoj odavno nitko ne živi.
"Nostalgično smo vezani za zavičaj. Ja sam u Beogradu 47 godina, ali nisam zaboravio svoje selo, Potkozarje i Kozaru. Dođem kako bih prošao njivama i šumama, gdje sam proveo djetinjstvo, zagazio u rječicu Jablanicu, gdje sam uz pomoć tikava naučio plivati. Ovdje i biljka, i životinja, i priroda sa mnom razgovaraju."
Miroslav je aktivan i u Udruženju Kozarčana u Beogradu:
"Njegujemo tradiciju osloboditelja Beograda, boraca krajiških ratnih jedinica. U listopadu 1945. godine poginula su 123 Kozarčanina koji su jurišali protiv Nijemaca kako bi najvećem srpskom gradu donijeli slobodu. Na njihove spomenike, na Avali, svake godine polažemo cvijeće i odajemo počast."
-webp.webp&w=1920&q=75)
Ovo udruženje surađuje s kozaračkim općinama i gradovima. Prošle godine, u Beogradu, domaćin susreta bila je Gradiška, a ove godine to će biti Kozarska Dubica. Miroslav kaže da tekovine ove slavne planine čuvaju većinom stariji. Većina su stariji, rođeni ovdje, u Potkozarju i na Kozari, a život su proveli tamo, u Beogradu:
"Potomci Kozarčana radije idu u Postojnsku jamu, da vide čovječju ribicu, nego na Kozaru, da se upoznaju s našom istorijom i čudesnom ljepotom prirode. Moga sina Miloša, koji nosi ime moga djeda, i kćerku Valentinu, kojoj smo supruga i ja ime dali po Ruskinji Valentini Tereškovoj, kosmonautu i prvoj ženi u svemiru, učimo da vole i čuvaju tekovine Kozare, jer su tu i njihovi porodični korijeni."
