Herceg je odbio sultana: Kako je Stjepan Vukčić prvi put shvatio što dolazi s istoka
Godinama je Stjepan Vukčić Kosača živio s Osmanlijama gotovo onako kako su srednjovjekovni velikaši njegova vremena živjeli s olujom koja se vidi na horizontu, ali još nije stigla do kuće. Ponekad im se približavao, ponekad ih koristio protiv vlastitih neprijatelja, ponekad im plaćao i pregovarao s njima, a 1448. čak se oslonio na osmansku pomoć u svojim sukobima s bosanskim kraljem. Dok je njemu odgovaralo, sultanova vojska mogla je biti moćan saveznik u lokalnim ratovima, ali sredinom pedesetih godina 15. stoljeća postajalo je sve jasnije da Mehmed II. više ne dolazi na zapad Balkana kako bi rješavao sporove među vlastelom. Dolazio je po zemlje.
Za hercega Stjepana Vukčića taj trenutak otrježnjenja možemo smjestiti upravo u 1456. i 1457. godinu.
U svega nekoliko mjeseci sultanovi zahtjevi postali su otvoreniji, politički prostor za manevriranje sve uži, a granica između osmanskog savezništva i podložnosti gotovo nevidljiva. Čovjek koji se godinama znao služiti Osmanlijama tada je počeo shvaćati da će jednoga dana i sam postati njihova meta.
Stjepan je u tom trenutku bio jedan od najmoćnijih velikaša na prostoru srednjovjekovne Bosne. Nakon smrti Sandalja Hranića 1435. naslijedio je golemo područje, dodatno ga proširio, a 1448. počeo koristiti naslov hercega, iz kojega će se postupno razviti i ime Hercegovina. Njegove zemlje prostirale su se od Lima prema Cetini i od Rame sve do Boke kotorske, a na velikom dijelu tog prostora ponašao se gotovo kao neovisni vladar. Ratovao je s Dubrovnikom, sukobljavao se s bosanskim kraljem, pregovarao s Mlečanima i Osmanlijama i desetljećima uspijevao preživjeti upravo zato što je znao kada promijeniti saveznika.
Problem je bio u tome što je sredinom 15. stoljeća nestajao svijet u kojem su takve igre bile moguće.
Mehmed II. osvojio je Carigrad 1453. godine, a njegov politički horizont više nije bio ograničen na povremene pohode i nametanje danka balkanskim vladarima. Sultan je počeo sustavno uklanjati međuprostore između Osmanskog Carstva i Ugarske, a Bosna, Hum i ostaci Srpske Despotovine našli su se upravo na tom pravcu. Nekoliko godina poslije Carigrada pasti će Smederevo, a zatim i Bosansko Kraljevstvo. Stjepan Vukčić to 1456. još nije mogao znati, ali je mogao vidjeti smjer u kojem se događaji kreću.
Te godine Mehmed II. pripremao je veliki pohod na Beograd. Bosanski kralj Stjepan Tomaš već je u lipnju 1456. upozoravao Veneciju da sultan više nije zadovoljan novcem nego od njega traži i utvrđene gradove, među kojima se spominjala Bistrica. U pismu Mlečanima kralj je dramatično opisivao položaj u kojem se našao: ili će predati gradove ili će morati ratovati, a za rat nije imao dovoljno ljudi, strijelaca ni oružja.
Sličan pritisak osjećao je i herceg Stjepan.
U prethodnim godinama njegovi odnosi s Osmanlijama bili su složeni, ali često korisni. Kada su mu Dubrovnik, bosanski kralj i vlastiti sin Vladislav prijetili zajedničkim udarom tijekom rata 1451.–1454., upravo je osmanska pomoć pomogla promijeniti odnos snaga i natjerala protivnike na oprez. Herceg se potom pomirio sa sinom 1453. i s Dubrovnikom 1454. godine. Još je uvijek izgledalo kao da čovjek koji dovoljno dobro poznaje odnose među velikim silama može preživjeti između njih.
Ali cijena osmanske zaštite više nije ostajala ista.
U historiografskim prikazima ovog razdoblja navodi se da je sultan od Stjepana tražio logističku i političku pomoć za svoje vojne planove, dok su papinski i zapadni izaslanici istodobno pokušavali hercega privući u protuturski savez. Upravo se tada pojavljuje papinski legat Nikola Barbucci, koji je na prostoru Bosne i Huma pokušavao prikupiti podršku za širu kršćansku akciju protiv Osmanlija.
Stjepan se tako ponovno našao između dvaju svjetova, ali ovaj put posljedice pogrešne odluke više nisu značile gubitak jednog grada ili trgovačkog puta nego mogućnost gubitka cijele zemlje.
Herceg je odbio barem dio sultanovih zahtjeva. Takva odluka nije značila da je odjednom postao dosljedni predvodnik protuturskog otpora. Njegova politika nikada nije bila tako jednostavna. Stjepan Vukčić gotovo cijeli život donosio je odluke prema tome što je u određenom trenutku smatralo korisnim za očuvanje vlasti i zemlje, pa je i odnos prema Osmanlijama oscilirao između suradnje, plaćanja, pregovora i otpora. Međutim, upravo sredinom pedesetih godina sve se jasnije vidi da ih više ne doživljava samo kao silu koju može uključiti u vlastite balkanske sukobe.
Već sljedeće godine stiglo je upozorenje koje se nije moglo zanemariti.
Osmanske čete 1457. prodrle su u njegove zemlje i počele ih pustošiti. U tom trenutku odnos je već bitno drukčiji nego nekoliko godina ranije, kada je Stjepan mogao računati na osmanske vojnike protiv Dubrovnika ili svojih unutarnjih protivnika.
Sada su upravo njegovi posjedi postajali prostor napada. Hrvatska enciklopedija sažima taj zaokret jednostavnom formulacijom da su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, nakon čega se Stjepan postupno približavao bosanskom kralju s kojim je godinama bio u sukobu.
Sama 1457. godina još nije značila početak konačnog osvajanja Hercegovine, ali je pokazivala kamo stvari idu. Na istoku su se osmanske granice neprekidno pomicale. Gornje Polimlje već je 1455. dobrim dijelom izgubljeno, a područja koja su nekoć predstavljala tampon između hercegovih zemalja i sultanovih posjeda postajala su sve uža.
Nekoliko godina poslije osmanske čete ponovno će pustošiti Kosačine oblasti, a u studenome 1459. spaljena je i Mileševa, jedan od najvažnijih vjerskih i simboličkih centara prostora na kojem je Stjepan temeljio i naslov ''hercega od Svetoga Save''.
Iste 1459. palo je Smederevo. Pad Srpske Despotovine bio je jedan od onih događaja nakon kojih se politička karta Balkana više nije mogla čitati na isti način. Država koja je desetljećima predstavljala jedan od glavnih prostora između Osmanlija i Bosne nestala je, a Mehmed II. dobio je znatno slobodniji pristup prema zapadu. Izvori i kasnija historiografija upravo od tog trenutka sve češće pokazuju Stjepana kako pokušava obnoviti veze s europskim dvorovima i tražiti nove oslonce.
Za čovjeka njegova temperamenta to nije bilo jednostavno. Herceg je iza sebe imao desetljeća svađa s gotovo svim susjedima koje će sada trebati kao potencijalne saveznike. Ratovao je s Dubrovnikom, bio u dugim sukobima s bosanskim kraljem, imao težak odnos s Mlečanima, a vlastiti sin Vladislav nekoliko se puta dizao protiv njega.
Politika kojom je godinama održavao vlast počivala je upravo na tome da se protiv jednog protivnika osloni na drugoga. Sada se pojavio protivnik dovoljno snažan da tu igru postupno učini beskorisnom.
Zato se tijekom sljedećih godina događa nešto što bi desetljeće ranije bilo teško zamisliti: Stjepan Vukčić približava se bosanskom kralju i pokušava sudjelovati u stvaranju šire obrane od Osmanlija.
Hrvatska enciklopedija bilježi da se 1461., nakon osmanskih upada u njegove zemlje, pomirio s novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem.
Pomirenje je došlo kasno. Sultanova vojska 1463. krenula je na Bosnu. Bobovac je pao, Stjepan Tomašević zarobljen je i pogubljen, a srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo praktično je prestalo postojati.
Hercegove zemlje taj veliki pohod nije pogodio jednakom snagom kao kraljevski dio Bosne, zbog čega je Stjepan još nekoliko godina zadržao znatan dio svojih posjeda, ali više nije bilo nikakve sumnje u to što dolazi.
Od 1465. Osmanlije počinju sustavno osvajati Hum i Podrinje, dok Mlečani uzimaju dijelove Neretvanske krajine. Čovjek koji je nekoć vladao područjem od Lima do Cetine i od Rame do mora pred kraj života kontrolirao je tek znatno uži prostor uz obalu i Herceg Novi. Umro je 22. svibnja 1466., a njegovi nasljednici više nisu imali ni njegovu snagu ni politički prostor koji je on desetljećima koristio.
U tome možda i leži najveća ironija života Stjepana Vukčića Kosače. Godinama je Osmanlije koristio kao faktor u vlastitim ratovima, vjerujući da se među velikim silama može opstati dovoljno vještim pregovorima, promjenama savezništava i plaćanjem cijene kada je to potrebno.
Takva politika dugo je funkcionirala. Međutim, nakon osvajanja Carigrada Mehmed II. više nije bio samo još jedan moćan igrač u složenoj balkanskoj politici. Sultan je postupno uklanjao upravo one države i velikaše koji su dotad živjeli od balansiranja između Istoka i Zapada.
Za Stjepana Vukčića 1456. i 1457. predstavljaju trenutak kada se ta promjena prvi put mogla jasno osjetiti na vlastitoj koži. Sultanovi zahtjevi više nisu izgledali kao cijena savezništva, a osmanska vojska više nije dolazila samo kada bi je herceg poželio protiv nekog svojeg neprijatelja. Počela je ulaziti u njegovu zemlju.
Do pada Bosne ostalo je još šest godina, a do Stjepanove smrti devet.
Ali stari način politike već je počeo umirati.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp-wm.webp)
