Obiteljski rat koji je potresao Hercegovinu: Sin je digao vojsku protiv hercega Stjepana
Kada je Stjepan Vukčić Kosača 1448. uzeo naslov hercega, njegova je moć bila na vrhuncu. Njegove zemlje protezale su se od Lima prema Cetini i od Rame do kotorskog primorja, raspolagao je nizom utvrđenih gradova, nadzirao važne trgovačke pravce prema Dubrovniku i Jadranu te se u vlastitim poveljama ponašao gotovo kao samostalan vladar. Samo nekoliko godina poslije, međutim, čovjek po čijoj će tituli nastati ime Hercegovina našao se u situaciji u kojoj mu nisu prijetili samo Dubrovnik i bosanski kralj, nego i vlastiti sin.
Vladislav Hercegović Kosača otvoreno je ustao protiv oca 29. ožujka 1452. godine. Pobuna nije bila kratkotrajna obiteljska svađa niti pokušaj jednog nezadovoljnog nasljednika da dobije nekoliko gradova više. Uz Vladislava su stali njegova majka Jelena, dio humske vlastele, Ivaniš Vlatković, bosanski kralj Stjepan Tomaš i Petar Vojsalić, dok je Dubrovnik već mjesecima pripremao političko i vojno okruženje protiv hercega. U samo nekoliko tjedana pobunjenici su zauzeli Blagaj i niz drugih važnih utvrda, a početkom travnja gotovo cijeli Hum, osim Ljubuškoga, bio je izvan Stjepanove vlasti.
U jednom trenutku izgledalo je sasvim moguće da će Stjepan izgubiti najveći dio zemlje koju je naslijedio od Sandalja Hranića i desetljećima širio.
Najneobičniji dio priče jest to što je jedan od ljudi koji će mu pomoći da preživi taj udar bio osmanski sultan.
Sukob nije počeo 1452.
Razdor između Stjepana i njegova najstarijeg sina postojao je i prije otvorene pobune.
Vladislav, rođen oko 1426. ili 1427. godine, dovoljno rano je uveden u politički život obitelji. Dubrovčani su još 1435. njega, njegova oca i brata Vlatka primili među svoju vlastelu i vijećnike, a nekoliko godina poslije dobio je svoj dio ostavštine Sandalja Hranića. Do sredine 15. stoljeća više nije bio dječak koji samo prati očevu politiku, nego velikaš koji je imao vlastite ljude, prihode i ambicije.
Hrvatski biografski leksikon bilježi da je napetost između oca i sina izbila nakon 1448. zbog Vladislavove zaručnice, u izvorima zabilježene kao ''madona Helisabeth de cherzech'', koja je bila dovedena iz Italije, a koju je Stjepan zadržao za sebe.
Koliko je upravo ta epizoda bila presudan razlog kasnijeg rata teško je izmjeriti. Srednjovjekovni dinastički brakovi nisu bili privatna stvar u današnjem smislu, nego politički instrument, pa je takav potez mogao značiti i osobno poniženje i gubitak planiranoga političkog saveza. Ipak, bilo bi pogrešno cijelu pobunu objašnjavati ljubavnom pričom. Kada se Vladislav 1451. približio Dubrovčanima, sukob je već imao mnogo širu političku i teritorijalnu dimenziju.
Stjepan je u međuvremenu vodio sve agresivniju gospodarsku politiku, pokušavao razvijati Novi kao trgovačko i proizvodno središte, ubirao carine, nastojao kontrolirati promet soli i 1449. ondje osnovao proizvodnju vunenih tkanina. Takva politika izravno se sudarala s interesima Dubrovnika, koji je bio najvažnije trgovačko središte istočnog Jadrana.
Do kraja 1450. odnosi su bili toliko loši da su Dubrovčani svojim trgovcima zabranili trgovinu po Stjepanovim zemljama.
Sljedeće godine počeo je rat.
Herceg ulazi u Konavle
U veljači 1451. Stjepan je od sultana Mehmeda II. tražio dopuštenje da zauzme Konavle, nudeći zauzvrat povećanje harača. Krajem lipnja njegove snage ušle su na dubrovački teritorij i zauzele gotovo cijele Konavle osim Sokola i Cavtata, a zatim i Župu dubrovačku.
HRT-ov povijesni pregled dubrovačkih dokumenata navodi da je Stjepan 25. ili 26. lipnja 1451. ušao u Konavle, a već 27. lipnja napao Župu. Nakon nekoliko dana borbi dubrovačka je vojska poražena kod tvrđave Tumbe na Brgatu, pri čemu je navodno zarobljeno oko 400 Dubrovčana.
Rat je time prerastao u nešto znatno ozbiljnije od pograničnog sukoba.
Dubrovnik nije imao veliku kopnenu vojsku kojom bi mogao uništiti Stjepana, ali je imao novac, diplomaciju i međunarodne veze. Republika je počela tražiti saveznike na svim stranama, a posebno vrijedan saveznik nalazio se unutar same hercegove obitelji.
Dana 15. kolovoza 1451. Vladislav je Dubrovčanima obećao da će ustati protiv oca. Sačuvana je i isprava o savezu između Vladislava i Dubrovnika, sastavljena u Drinaljevu. Pobuna, dakle, nije izbila iznenada. Pripremala se mjesecima.
Dubrovnik je pokušavao potpuno politički izolirati Stjepana
Dok je Vladislav pripremao unutarnji udar, Dubrovnik je pokušavao stvoriti širu koaliciju protiv hercega.
U rujnu 1451. Dubrovčani su čak razmatrali mogućnost da se od osmanskog sultana ''otkupe'' Stjepanove zemlje. Prema njihovu planu, Dubrovniku bi pripali Trebinje, Dračevica i Vrm, dok bi ostali dijelovi bili podijeljeni između bosanskog kralja Stjepana Tomaša i srpskog despota Đurđa Brankovića.
Kralj Tomaš 18. prosinca iste godine sklopio je savez protiv vlastitog tasta. Dubrovčanima je obećao određene teritorije i najavio da će napasti Stjepana u trenutku kada herceg uza sebe ne bude imao osmansku vojsku.
U toj jednoj rečenici iz dubrovačkih političkih planova vidi se jedan od ključnih elemenata cijeloga sukoba.
Svi su računali s Osmanlijama.
Stjepan ih je koristio kao politički oslonac, njegovi neprijatelji čekali trenutak kada njihove vojske neće biti uz njega, a Dubrovčani su istodobno pokušavali dobiti sultanovu potporu protiv hercega. Granica između ''kršćanske'' i ''osmanske'' strane u toj politici bila je mnogo manje jednostavna nego što bi se moglo zaključiti iz kasnijih nacionalnih interpretacija.
Savezi su se sklapali prema interesu, a ne prema jednostavnim civilizacijskim blokovima.
29. ožujka 1452. sin kreće protiv oca
Otvorena pobuna počela je 29. ožujka 1452. Uz Vladislava su bili njegova majka Jelena, baka i Ivaniš Vlatković. Ubrzo su im se pridružile snage bosanskog kralja Stjepana Tomaša i Petra Vojsalića. Pobuna je bila dobro pripremljena i udarac je bio izuzetno brz.
Pali su Blagaj, Tođevac, Vratar na Sutjesci, dva grada na Neretvi, Vjenčac u Nevesinju, Imotski, Kruševac i Novi u Luci. Početkom travnja gotovo cijeli Hum bio je u rukama Vladislava i njegovih saveznika. Jedino je Ljubuški još držao Stjepan, a poslije je i on izgubljen.
To više nije bila pobuna na rubu hercegove zemlje.
Blagaj je bio jedno od glavnih sjedišta Kosača. Ondje se nalazila važna utvrda i rezidencijalni kompleks iz kojega su Sandalj Hranić, a potom i Stjepan Vukčić upravljali velikim dijelom Huma.
Gubitak Blagaja imao je i vojnu i simboličku težinu. U svega nekoliko dana Vladislav je pokazao da može zauzeti samo srce očeve vlasti.
Kako je izgledao rat?
Nemamo kroniku koja bi iz dana u dan opisivala pokrete četa, opsade i borbe oko svakog od tih gradova. Najveći dio onoga što znamo dolazi iz dubrovačke diplomatske dokumentacije, povelja i kasnijih historiografskih rekonstrukcija.
Zato ne možemo pouzdano opisati kako je izgledao juriš na vrata Blagaja niti koliko je ljudi poginulo pri osvajanju pojedinih utvrda.
Možemo, međutim, prilično dobro razumjeti način na koji je rat morao funkcionirati.
Vojske velikaša sredinom 15. stoljeća nisu bile velike stalne armije u modernom smislu. Okosnicu su činile čete vlastelina, njihovi naoružani ljudi, konjanici, lokalne posade gradova i različiti kontingenti koje je pojedini saveznik mogao dovesti na bojište. Utvrđeni gradovi bili su zato važniji od zauzimanja velikih otvorenih područja: tko je držao Blagaj, Ljubuški, Imotski ili gradove uz Neretvu, kontrolirao je okolni prostor, putove i prihode.
Zbog toga popis gradova koji su pali početkom 1452. zapravo pokazuje koliko je Stjepanova situacija bila ozbiljna. Njegov teritorijalni sustav raspadao se pred njim.
Vladislav nije bio sam
Posebno je važno da Vladislavov uspjeh ne pripisujemo samo njegovoj osobnoj vojsci.
Pobuna je uspjela zato što se u istom trenutku protiv Stjepana okupilo nekoliko različitih protivnika. Kralj Tomaš imao je vlastite razloge željeti slabljenje čovjeka koji se godinama ponašao gotovo kao neovisni vladar. Vlatkovići su imali vlastite sporove s Kosačama. Dubrovniku je bilo najvažnije zaustaviti rat i ukloniti prijetnju svojim teritorijima i trgovini.
Svi su privremeno imali istog neprijatelja. To savezništvo, međutim, nije značilo da su imali i isti cilj.
U tome će se vrlo brzo pokazati Stjepanova prilika za spas.
Kralj odlazi, Stjepan dobiva vrijeme
Nakon prvoga vala pobune činilo se da je hercegov položaj gotovo bezizlazan, ali se politička situacija počela mijenjati čim je kralj Tomaš neočekivano napustio Hum i vratio se u Bosnu.
To je Stjepanu dalo vremena. Istodobno je uspio privući Veneciju na svoju stranu. Mlečani su na njegov nagovor zaposjeli Krajinu između Cetine i Neretve, čime je pritisak na Vladislavovu koaliciju dodatno porastao.
Kralj Tomaš morao se ponovno vratiti u Hum kako bi spriječio ozbiljniji poraz svojih saveznika. Saveznička koalicija tada je počela pokazivati pukotine koje su prije bile skrivene zajedničkim ratom protiv Stjepana.
Najvažniji spor izbio je upravo oko Blagaja.
Vladislav i kralj posvađali su se oko Blagaja
Kralj Tomaš i Vladislav nisu jednako zamišljali budućnost osvojenih područja. Nakon što je Stjepan potisnut iz velikoga dijela Huma, pitanje više nije bilo samo kako ga poraziti nego i tko će dobiti njegovu zemlju.
Blagaj je postao jedno od glavnih spornih mjesta.
Hrvatski biografski leksikon navodi da su se Vladislav i Tomaš sukobili oko grada, nakon čega je Vladislav pokazao spremnost na kompromis. Postignut je dogovor prema kojemu bi mu kralj prepustio zemlje od planine Čemerno do mora, a veće vojne operacije nakon toga nisu obnovljene.
To je bio trenutak u kojem se jasno vidjela slabost koalicije.
Dok je Stjepan bio snažan, njegovi protivnici mogli su surađivati. Kada je njegova vlast počela pucati, odmah se otvorilo pitanje podjele plijena.
Herceg je još bio u vrlo teškom položaju, ali više nije imao pred sobom potpuno jedinstven blok.
Stjepan traži pomoć Osmanlija
Početkom 1453. dolazi događaj koji će promijeniti odnos snaga. Na Stjepanov nagovor osmanske čete u veljači provaljuju u Vladislavove zemlje. Pljačkaju njegov teritorij i opsjedaju Novi na Neretvi.
To je jedna od ključnih epizoda cijele priče jer pokazuje koliko je politički svijet srednjovjekovne Bosne i Huma bio složen.
Stjepan se u borbi protiv vlastitog sina oslonio na osmansku vojsku.
Dvadesetak godina poslije takva bi se odluka mogla promatrati kao katastrofalno kratkovidna, ali 1453. Stjepan nije znao kako će izgledati politička karta regije deset godina kasnije. Osmanlije su za njega tada bile velika sila kojoj plaća danak i čiju pomoć može pokušati iskoristiti protiv domaćih protivnika.
Vladislav je brzo shvatio da mu se prostor za nastavak rata smanjuje. Ako bi nastavio borbu protiv oca dok mu osmanska vojska razara posjede, riskirao bi gubitak onoga što je prethodne godine osvojio.
Pregovori su postali neizbježni.
Otac i sin sjedaju za isti stol
Primirje je postignuto 11. travnja 1453. Tijekom srpnja sklopljen je konačniji sporazum prema kojemu su Vladislav i ostali pobunjenici priznali Stjepanovu vrhovnu vlast, ali su zadržali svoje posjede. Herceg je zauzvrat pristao svojim sinovima podijeliti zemlju i gradove.
Ne postoji zapis razgovora između Stjepana i Vladislava tijekom tih pregovora, pa ne znamo jesu li se uopće osobno sastali niti kakve su riječi razmijenili.
Ali sadržaj mira dovoljan je da pokaže kako niti jedna strana nije ostvarila potpunu pobjedu.
Vladislav nije srušio oca niti preuzeo cijelu njegovu zemlju, ali se nije morao ni bezuvjetno predati. Stjepan je ponovno bio priznat kao vrhovni gospodar, ali je morao prihvatiti da njegov najstariji sin više nije čovjek kojemu može jednostavno narediti da se vrati pod očevu vlast.
Mir je zapravo samo odgodio veliki problem.
Dubrovnik nastavlja rat još godinu dana
Pomirenjem oca i sina nije prestao i rat s Dubrovnikom. Stjepan je iz unutarnjeg sukoba izašao znatno snažniji nego što se činilo mogućim godinu dana ranije. Hrvatska enciklopedija sažima da je osmanska vojna pomoć pokolebala njegove protivnike, nakon čega se 1453. pomirio s Vladislavom, a godinu poslije i s Dubrovnikom.
Mir između Dubrovnika i hercega sklopljen je 10. travnja 1454. godine.
Gotovo četverogodišnji rat tako je završen bez velikog teritorijalnog prevrata kakav se 1452. činio vrlo mogućim. HRT-ov pregled dubrovačke dokumentacije ističe da je sačuvana mirovna isprava izdana u Novom i da su se obje strane naposljetku odrekle pokušaja međusobnog uništenja.
Stjepan je preživio možda najteži udar na svoju vlast do tada. Ali obiteljska priča nije završila.
Obećanje iz 1453. postat će novi razlog za rat
Mirovni sporazum imao je jednu vrlo važnu odredbu: Stjepan je obećao da će sinovima podijeliti zemlju i gradove.
To obećanje neće biti provedeno onako kako je Vladislav očekivao.
Već 1461. i ponovno 1462. otac i sin ulaze u novi sukob upravo zbog podjele zemlje. Vladislav traži znatno veći dio očevine, a kada ga ne dobiva, čini ono što je njegov otac učinio desetljeće ranije: obraća se osmanskom sultanu za pomoć.
Sultan mu daje vojnu podršku. Početkom 1463. osmanske snage napadaju Stjepana, pobjeđuju ga i pomažu Vladislavu da ponovno preuzme dio vlasti. Otac i sin još će se nekoliko puta miriti i sukobljavati, dok Osmansko Carstvo istodobno sve dublje prodire u Bosnu i zemlje Kosača.
U tome je možda najveća ironija njihova dugotrajnog sukoba. I Stjepan i Vladislav koristili su Osmanlije kada im je trebala pomoć protiv člana vlastite obitelji. A nekoliko godina poslije upravo će osmanska vojska početi trajno osvajati njihove gradove.
Rat koji je pokazao slabost zemlje Kosača
Pobuna iz 1452. nije uništila Stjepanovu vlast, ali je pokazala koliko je njegov politički sustav bio ovisan o osobnim odnosima.
Na karti je Stjepanova zemlja izgledala golemo. Imao je Blagaj, Novi, Ključ, Ljubuški, gradove uz Neretvu i niz utvrda prema unutrašnjosti. Njegova je titula bila dovoljno snažna da će od nje nastati ime Hercegovina.
Ali ispod toga nije postojala moderna država s centraliziranom upravom, stalnom vojskom i institucijama koje funkcioniraju neovisno o vladaru.
Postojala je mreža velikaša, vazala, gradskih posada, rodbinskih odnosa i privremenih saveza.
Kada se najstariji sin okrenuo protiv oca, dio te mreže prešao je s njim.
Zato je u nekoliko dana bilo moguće izgubiti područja koja su se desetljećima gradila.
Je li Vladislav izdao oca?
Takvo pitanje zvuči jednostavno samo iz današnje perspektive. S gledišta Stjepana odgovor bi vjerojatno bio jasan. Sin se povezao s očevim neprijateljima, sklopio savez s Dubrovnikom, podigao vojsku i zauzeo njegove gradove.
Vladislav je, međutim, mogao tvrditi da brani vlastiti položaj, pravo na dio obiteljske zemlje i političko dostojanstvo koje mu je otac uskraćivao.
Srednjovjekovne velikaške obitelji nisu funkcionirale prema današnjoj ideji jedinstvene privatne obitelji. Sinovi su bili potencijalni nasljednici, ali i politički akteri koji su imali vlastite ljude, posjede i savezništva. Kada bi pitanje nasljeđa ostalo neriješeno, obiteljska veza vrlo brzo je mogla postati uzrokom rata.
Kod Kosača će se upravo to događati iznova.
Sukob iz 1452. završio je mirom, ali nije riješio odnos Stjepana i Vladislava.
Stjepan nikada nije potpuno oprostio
Najbolji dokaz koliko je sukob ostavio dubok trag dolazi iz posljednjih dana Stjepanova života.
Kada je u svibnju 1466. teško bolestan diktirao oporuku, gotovo je potpuno zaobišao Vladislava. Hrvatski biografski leksikon navodi da je herceg najstarijeg sina praktično razbaštinio, a već sljedećeg dana, 22. svibnja 1466., umro.
Do tada se svijet oko njega potpuno promijenio. Bosansko Kraljevstvo palo je 1463. godine. Osmanlije su od 1465. počele sustavno osvajati velik dio hercegovih zemalja, a vlast Kosača povukla se prema primorju i posljednjim preostalim utvrdama.
Čovjek koji je petnaestak godina ranije uspio spasiti vlast tako što je pozvao Osmanlije protiv vlastitog sina na kraju života gledao je kako ista sila preuzima njegove gradove.
A čovjek koji se 1452. pobunio protiv oca zbog vlastitog dijela zemlje ostatak života proveo je tražeći mjesto između Osmanlija, Mlečana i ugarskog kralja.
Hercegovina je postojala, ali kuća koja joj je dala ime raspadala se
U tome je širi značaj obiteljskog rata Kosača. Samo nekoliko godina ranije Stjepan je uzeo naslov hercega, a njegova se zemlja počela sve čvršće vezivati uz upravo taj naslov. Politički se ponašao poput gotovo samostalnog gospodara, gradio trgovačko središte u Novom i pregovarao s kraljevima, sultanima i republikama.
A onda je jedan obiteljski sukob pokazao koliko je takva vlast krhka.
Vladislav je 1452. u nekoliko dana osvojio Blagaj i gotovo cijeli Hum zato što nije ratovao sam. Uz njega su stajali ljudi koji su samo do jučer priznavali Stjepanovu vlast, a iza njega su bili Dubrovnik i bosanski kralj.
Stjepana nisu spasili samo njegove tvrđave i vojnici. Spasila ga je diplomacija, raspad saveza njegovih protivnika, mletačka intervencija i, na kraju, osmanska vojska. Mir iz 1453. zato nije bio pravi završetak, bio je samo predah.
Otac i sin ponovno će ratovati, ponovno se miriti i ponovno pozivati velike sile u svoje obiteljske sporove, sve dok na kraju više gotovo neće biti zemlje oko koje se mogu svađati.
Hercegovina će nadživjeti obojicu.
Kuća Kosača neće.
-webp-wm.webp)
