Dan kada je Bosna dobila prvog kralja

Na današnji dan 1377. godine okrunjen je prvi bosanski kralj Stjepan Tvrtko I iz dinastije Kotromanića.

Bio je ban u Bosni od 1353. do 1377. godine, a zatim samoproglašeni kralj Srba (Raške), Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja do 1391. godine. Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćeri Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćeri svrgnutog srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na hrvatskim i bosanskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavljuju se tek sa Stjepanom Tomašem.

Tvrtko se, iako o tome postoje nagađanja, krunio u crkvi svetog Nikole u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva.

Podrijetlo

Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćer svrgnutog srpskog kralja Dragutina Nemanjića, čija je majka bila potomak dinastije Anžuvinaca podrijetlom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćer poglavara turskog plemena Kumana.

Tvrtko je bio prvorođeni sin iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Bribirske. Kralj Tvrtko je rođen oko 1338. godine, dok je njegov izvanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen oko 1339. godine. Pokraj Tvrtka Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka, koji je rođen oko 1345. godine. Moguće je da su Tvrtkovi roditelji imali još dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II. Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog gorfa Ulirha.

Tvrtko je sa samo petnaest godina postao ban u Bosni. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II. bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. On je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na sina Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regenstvom oca. Vladislav je već sljedeće godine umro 1354., tako da je Tvrtkov regent postala kneginja Jelena Šubić.

Prve godine vladavine

Godine 1353. umro je ban Stjepan II. Kotromanić. Bansku čast naslijedio je Tvrtko, "sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana". Banovina Stjepana II. je izgrađena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat slijedila je i odanost lokalnog plemstva. Svoju moć iskoristio je dalje da uveća svoju vlast u zemljama poput Huma. Međutim, širenje vlasti nije slijedilo i jačanje državno-pravne administracije. Upravu nad zabačenijim posjedima uglavnom je prepuštao svojim vazalima, što je u konačnici slabilo bansku vlast. Dok je snaga Stjepanovog ugleda bila prilična, ugled njegove banovine nije nije. Vlast nad mnogim krajevima se tako svodila na Stjepanov osobni ugled.

Tvrtko je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a tek nekoliko lokalnih plemića osjećalo je potrebu služiti ga. Kako nije postojala dovoljno jaka središnja vlast, plemstvo je djelovalo po osobnim željama. Ispostavilo se da je velika cjelina Stjepana II. bila umjetna tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko dijelova. Uspostava središnjeg autoriteta je bila moguća jedino vojnim putem, pokoravanjem odmetnutog plemstva i krajeva. Problem je bio taj što mladi ban nije imao dovoljno vojske za taj pothvat. Pod njegovom kontrolom su bili samo njegovi obiteljski posjedi i vjerojatno sitno plemstvo iz središnjeg dijela banovine.

Takvo stanje prizvalo je hrvatsko-ugarskog kralja Ludoviku I. na intervenciju i pokušaj ponovne uspostave kontrole i reda. Kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II. sa sjevera i zapada banovine, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko je bio prisiljen na obnovi vlasti u banovini raditi polako i oprezno.

Više o Stjepanu Tvrtku I Kotromaniću pročitajte OVDJE.