Bomba na Hirošimu zauvijek je promijenila percepciju ratovanja

Grad Hirošima smjestio se na jugozapadu Japana, na južnoj strani otoku Honshu. Bio je to jedan od četiri grada 'kandidata' za bombardiranje najsmrtonosnijim oružjem današnjice. Jedan od 'kandidata' bio je i Kyoto, ali su od njegova bombardiranja Amerikanci odustali zbog izuzetne kulturološko-povijesne važnosti grada.

Predsjednik Truman je prepustio vojnim snaga da odluče koji će grad točno napasti. Hirošima je izabrana zbog svojeg vojnog značenja jer je ovdje bilo stacionirano nešto malo manje od 50 000 japanskih vojnika.

Atomska bomba koja je bačena na Hirošhimu, nazvana je kodnim imenom "Little Boy" (Mali dječak), a bačena je 6. kolovoza 1945. Eksplodirala je energijom od približno 15 kilotona TNT-a, a u sebi je sadržavala 60 kg urana.

Rezultat Projekta Manhattan

Rad na izradi ovog oružja trajao je šest godina i započeo je 1939., a prozvan je Projekt Manhattan. Vodio se u tajnosti, a ne čelu tima bio je američki teorijski fizičar Robert Oppenheimer, s Kalifornijskog sveučilišta u Barkleyu.

On je uz sebe imao ekipu genijalaca, među kojima su bili i Niels Bohr, koji je već dobio Nobelovu nagradu, dok će je Hans Bethe dobiti kasnije. SAD je u rat ušao službeno tek nakon napada japanskih zračnih snaga na Pearl Harbour.

Nakon što je Roosevelt umro u travnju 1945., na njegovo mjesto dolazi Harry S. Truman koji preuzima nadzor i nad projektom. Znanstvenici koji su radili na tom projektu uspješno su testirali atomsku bombu.

Taj pokus, nazvan "Trinity", izveden je 16. srpnja u 5 sati i 30 minuta, u blizini Alamogorda u Novom Meksiku. Proba je izvedena u pustinji simbolična imena Jornada del Muerto (Put mrtvaca).

Japan nije pomišljao na predaju

Njemačka je kapitulirala u svibnju 1945., ali Japan nije bio spreman na predaju, zbog čega su Amerikanci zaključili da bi demonstracija novog oružja, u gusto naseljenom području, prisilila Japan na završetak Drugog svjetskog rata.

Specifičan japanski mentalitet, u kojem su bili česti samoubilački napadi u vidu kamikaza, uzimao se kao opravdanje ove odluke američke vlade. Smatralo se da će japanska vlada u slučaju nužde mobilizirati cijelu zemlju. No, tu su u igri bili i drugi razlozi – kao prvo, problem skupoće invazije na Japan.

Kako je u ovaj tajanstveni projekt uloženo dvije milijarde dolara, trebalo je ta sredstva i opravdati. U financijskom smislu vjerojatno bi sama američka invazija bila jeftinija od tajnog programa. Iskustva u bitkama za Iwo Jimu i Okinawu bila su poražavajuća, ali u osnovi više za same Japance nego za Amerikance.

To rječito pokazuje bitka za Okinawu koja se vodila u ožujku 1945., u kojoj je poginulo 100 000 japanskih vojnika, 150 000 japanskih civila i 12 000 američkih vojnika.

Predsjednikova odluka

Upotrebu atomske bombe odobrio je Privremeni američki odbor, dok je drugi odbor definirao ciljeve napada. Truman je odobrio misiju ali je, također, odobrio i bacanje dodatnih bombi kada budu spremne.

Već idući dan, nakon pokusa, došlo je do sastanka vodećih ljudi Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, koji su se okupili na Konferenciji u Potsdamu kako bi se riješila goruća politička pitanja. S konferencije je poslan i ultimatum Japanu.

Japanski premijer Kantaro Suzuki odlučio ga je ignorirati. Nakon toga je američki predsjednik Harry S. Truman izdao još jedno konačno upozorenje Japanu, no kako je ponovno izostala reakcija, došlo je do bombardiranja Hirošime. Truman je bombardiranje objasnio ovako: "Bilo je teško opravdati američkoj javnosti zašto produživati rat kad je oružje bilo na raspolaganju".

Bacanje ove bombe zauvijek je promijenilo percepciju ratovanja. Svijet je bio suočen s novom vrstom oružja koje doslovno prijeti "potpunim uništenjem". Truman nije nikada promijenio svoj stav, rekavši da je ta odluka spasila 250 0000 savezničkih vojnika i 250 000 Japanaca jer je bombardiranje spriječilo invaziju na Japan.

Bila je to računica koja nije imala osnovu jer je broj mrtvih u Hirošimi i kasnije u Nagasakiju odnio vrlo vjerojatno znatno više života od onih koji bi bili izgubljeni tijekom invazije. Većina je Amerikanaca te 1945. podržala odluku svog predsjednika.

Bombardiranje Hirošime

U vrijeme bacanja bombe na Hirošimu, u gradu je živjelo između 300 000 i 420 000 stanovnika. U roku od samo nekoliko mjeseci, od posljedica bacanja bombe umrlo je između 90 000 i 166 000 ljudi.

Procjenjuje se da je nakon pet godina 230 000 ljudi umrlo od posljedica napada, što u osnovi znači da je ovaj napad uništio najveći dio populacije jednog velikog grada – razlika je bila u tome što su neki poginuli odmah, a neki su umirali danima, tjednima, mjesecima i godinama.

Bomba na Hirošimu je bačena iz bombardera B-29 koji je nazvan Enola Gay, prema majci pilota ovog zrakoplova, Paula Tibbetsa. Bombarder je prema svome cilju krenuo s otoka Tiniana u zapadnom dijelu Tihog oceana. Pilot Paul Tibbets je nakon bombardiranja izjavio:

"Vratili smo se pogledati Hirošimu. Grad je skrivao grozan oblak … kipući, gljivast, strašan i nevjerojatno visok. Nitko nije progovorio ni trenutak. Sjećam se, kopilot Robert Lewis me lupio po ramenu, govoreći: 'Vidi to! Vidi to! Vidi to!' Tom Ferebee pitao se hoće li nas radioaktivnost učiniti sterilnima. Lewis je rekao da može osjetiti atomsku fuziju, i da ima okus poput olova".

Prema njihovim svjedočanstvima, na mjestu gdje je do prije nekoliko minuta stajao grad više nije bilo gotovo ničega.

Nedugo zatim, SAD je bacio atomsku bombu "Fat Man" na japanski grad Nagasaki. Bilo je to 9. kolovoza 1945. godine. Bomba je imala snagu od oko 21 kilotonu TNT-a, a u napadu je poginulo oko 74.000 ljudi, što je uzrokovalo brzu predaju Japana i kraj Drugog svjetskog rata.