Kad ste najstarije dijete u obitelji, to nije samo "titula", to je način života.
Od malih nogu učite biti odgovorni, zreli i "veliki brat ili sestra". Ali taj osjećaj odgovornosti često sa sobom nosi teret koji se proteže kroz cijeli život i, kako terapeuti kažu, često završi i na terapiji.
Stručnjaci za ponašanje objašnjavaju da odrastanje kao prvo dijete oblikuje način na koji kasnije funkcioniramo, od perfekcionizma i osjećaja krivnje, do teškoća u traženju pomoći ili pokazivanju slabosti.
Evo što najčešće muči najstariju djecu, čak i u odrasloj dobi:
Prvo dijete je, zapravo, eksperiment. Roditelji tek uče kako biti roditelji, pa su često stroži, imaju više pravila i veća očekivanja.
Rezultat? Dijete koje misli da mora uvijek biti najbolje.
Psihoterapeutkinja Altheresa Clark objašnjava da mnogi klijenti, koji su najstarija djeca, imaju izraženu potrebu da budu "savršen primjer" i sebi i drugima.
Kasnije u životu to vodi u stalno samokritiziranje i osjećaj neuspjeha čak i kad objektivno uspijevaju.
Kad cijeli život mislite da "nikad nije dovoljno dobro", teško je istinski vjerovati u vlastite uspjehe.
Najstarija djeca često se bore s osjećajem da ne zaslužuju priznanja i da su tu "greškom".
Clark kaže da to vidi posebno kod svojih ambicioznih klijenata: izvana izgledaju uspješno, ali iznutra imaju osjećaj da varaju i da će ih "otkriti”.
Mnoga najstarija djeca su doslovno preuzimali roditeljske uloge: čuvali mlađu braću i sestre, pomagali oko kuće, brinuli da sve bude u redu.
Terapeutkinja Aparna Sagaram kaže da se taj obrazac zove "parentifikacija", dijete postaje odrasla osoba prije vremena.
Iako to često dolazi iz ljubavi i obiteljske potrebe, posljedice se osjećaju godinama: ti ljudi teško se opuštaju, stalno brinu za druge i osjećaju da moraju biti "stup" svima oko sebe.
Zvuči poznato? Stariji brat ili sestra koji misle da su "otvarali put”, dok su mlađi imali lakši život.
Sagaram i Clark napominju da to može dovesti do ljutnje i osjećaja nepravde, stariji su se morali više truditi, a mlađima su pravila često bila labavija.
Iako to rijetko izgovaraju naglas, mnogi u terapiji priznaju da ih to i dalje muči.
Najstarija djeca su često "stijene" obitelji, oni koji sve drže pod kontrolom.
Zbog toga, kaže Sagaram, razviju uvjerenje da se ne smiju osloniti na druge.
To se kasnije prenosi i na posao i na odnose: teško priznaju da im je teško, a kad to i naprave, često čuju "pa ti sve imaš, čemu drama?".
Zato mnogi nastavljaju glumiti da je sve u redu, iako se iznutra raspadaju, piše Huffington Post.
Ne možete promijeniti redoslijed rođenja, ali možete promijeniti način na koji gledate na sebe.
Sagaram kaže da redoslijed u obitelji itekako utječe na osobnost, ali ne određuje je u potpunosti.
Ako osjećate da ste zarobljeni u toj ulozi "starijeg i odgovornog", terapija može pomoći da naučite tražiti pomoć, postaviti granice i najvažnije oprostiti sebi.
