Bio je prvi predsjednik Senegala, istaknuti pjesnik i filozof

Léopold Sédar Senghor osebujna je ličnost iz Senegala, jer ga povijst pamti kao pjesnika, ali i kao uspješnog političara.

Rođen je pridje 120 godina, 9. listopada 1906. u Joalu, a kao stipendist francuskih kolonijalnih vlasti odlazi 1928. na studij u Pariz.

Diplomirao je književnost na Sorbonnei 1931. te položio učiteljski ispit 1935., potom bio gimnazijski profesor u Toursu i okolici Pariza. U Parizu je 1934. zajedno s Aiméom Césaireom pokrenuo reviju L’Etudiant noir, u kojoj su razvili koncept crnaštva (négritude) kao književnog i umjetničkog izraza duha tzv. Crne Afrike.

Uočii Drugog svjetskog rata mobiliziran u francusku vojsku 1939., da bi bio je u njemačkom zarobljeništvu od1940–42. Od 1944. predavao je afričke jezike i civilizacije na Nacionalnoj školi prekomorske Francuske (do 1960).

Od 1945–59. bio je zastupnik u francuskoj Nacionalnoj skupštini, biran isprva kao socijalist, potom kao kandidat vlastite stranke Senegalski demokratski blok (osnovane 1948) iz koje je 1958. nastala Senegalska napredna unija (od 1976. Socijalistička stranka Senegala).

Zalagao se za postupnu dekolonijalizaciju u okviru zajednice na čelu s Francuskom, u francuskim vladama bio je državni tajnik pri predsjedništvu vlade 1955–56. te ministar savjetnik 1959–60. Inicijator osnivanja Federacije Mali, bio je predsjednik njezine federalne skupštine 1959–60., potom je nakon raspada federacije i proglašenja neovisnosti Senegala 1960. bio izabran za predsjednika republike.

Protiveći se planu premijera Mamadoua Diae da uvede plansku ekonomiju, potkraj 1962., pošto je Dia pokušao suspendirati parlament, smijenio je premijera i uveo autoritarni predsjednički režim u kojem je Senegalska napredna unija postaja jedinom legalnom strankom.

Ipak, u duhu vlastite koncepcije tzv. afričkog puta u socijalizam, kritične prema marksizmu i komunizmu, nacionalizirao je važnije industrijske grane i poticao stvaranje zadružnog sustava. U vanjskoj politici zadržao je bliske političke, gospodarske i kulturne veze s Francuskom, istodobno zagovarajući mirnu dekolonijalizaciju i panafrikanizam.

Pošto je 1970. ponovno uveo premijerski položaj na njega je imenovao Abdoua Dioufa, a 1976. dopustio je ograničenu demokratizaciju i kontrolirano višestranačje.

Zbog gospodarskih poteškoća tijekom 1970-ih popularnost mu je pala, te se potkraj 1980. (nakon što je za predsjednika bio reizabran 1963., 1968., 1973. i 1978) povukao s predsjedničkoga položaja, kao prvi afrički vođa koji je svojevoljno sišao s vlasti, nakon čega je mirno predao vlast svom nasljedniku Abduu Dioufu.

Pisao je pjesme formom oslonjene na senegalsku narodnu poeziju, ali i biblijski stih, srednjovjekovnu trubadursku liriku, Paula Claudela i Saint-John Persea. Temeljne su značajke njegove poezije tematizacija sudbine Afrikanaca, s motivima preuzetima iz legendi i obreda, ali i društvene zbilje Crne Afrike, te simfonijski karakter kompozicija riječi.

Glavne su mu zbirke pjesama: Pjesni iz sjene (Chants d’ombre, 1945), Crne hostije (Hosties noires, 1948), Etiopske (Éthiopiques, 1956), Nokturna (Nocturnes, 1961), Pisma sa zimovanja (Lettres d’hivernage, 1973).

Bio je i jedan od vodećih zagovornika frankofonije kao kulturnog prostora, objavio je niz književnih i političkih eseja skupljenih u knjizi Sloboda 1–5 (Liberté 1–5, 1964–92) te memoare Ono u što vjerujem: crnaštvo, francuskost i civilizacija univerzalnoga (Ce que je crois: négritude, francité, et civilisation de l'universel, 1988).

Napisao je stihove za nacionalnu himnu Senegala (poznatu i kao "Crveni lav" / Le Lion rouge).

Od 1983. bio je član Francuske akademije. Izabran je u ovo prestižno tijelo 1983. godine kao "besmrtnik", čime je postao prvi crnac i Afrikanac s tim priznanjem.

Umro je u Versonu, Francuska, 20. prosinca 2001. godine, a pokopan je u rodnom mjestu.