20.7.1944.: dan kad je Hitler čudom ostao živ

U 12 sati i 42 minute detonirala je bomba u baraci za sastanke zapovjednog mjesta Hitlera, takozvanoj Wolfsschanze smještenoj u šumovitoj pustoši Istočne Pruske – danas područja Poljske. Bomba je trebala likvidirati Adolfa Hitlera koji je za podne sazvao sastanak najviših časnika. Bombu je i donio i aktivirao visoki časnik Wehrmachta plemićkog roda, Claus Phillip Maria Graf Schenk von Stauffenberg. Isprva gorljivi nacist on u to doba ne vidi drugi izlaz nego ubojstvo diktatora: „Ne preostaje ništa drugo nego da ga ubijemo", rekao je svojim najbližim suradnicima par dana ranije.

Stauffenberg nije samo atentator nego i najvažniji organizator široke mreže konzervativnih krugova koja je pokušala državni udar i u kojoj je sudjelovalo niz visokih časnika, diplomata i državnih službenika. Pukovnik von Stauffenberg je tog dana izašao iz barake nešto prije nego što je eksplodirala bomba koju je ostavio. Bio je siguran kako je Führer mrtav već kad je sjedio u vojnom avionu kojim se vraćao u Berlin. Tamo je već počela "Operacija Walküre", prvobitno vojni plan suzbijanja mogućeg ustanka. Zavjerenici, raspoređeni na ključnim mjestima u nacionalsocijalističkom državnom aparatu, su taj plan željeli pretvoriti u puč kojeg bi proveli, prenosi Deutsche Welle.

Nema velikih imena

Ali Hitler je preživio eksploziju i zadobio tek lakše povrede. Spasila ga je teška hrastova ploča stola za sastanke i ljetna vrućina zbog koje su bili širom otvoreni prozori što je umanjilo silu eksplozije. No čak i tako je zapravo taj puč još mogao uspjeti da su svi zavjerenici i proveli ono što je predviđala ta operacija. Ali bilo je previše oklijevanja, kašnjenja, loše sreće i nedovoljnog planiranja. Isto tako ih nema malo koji su se uplašili vlastite hrabrosti i ili nisu učinili ništa ili su čak javili što bi se trebalo dogoditi. Već do večeri je pokušao propao, a Hitler se naciji obratio preko radija i govorio o „providnosti" koja mu je spasila život i njegovo mjesto u Njemačkom Reichu.

Stauffenberg i par njegovih sudionika su odmah uhićeni i strijeljani iste noći, a Hitlerov režim je sumnjao i hapsio svakoga za kojeg je postojala i najmanja sumnja da je sudjelovao u puču. Ukupno je likvidirano oko 200 osoba. Povjesničar Wolfgang Benz smatra kako je glavni razlog neuspjeha bio što su u njemu doduše sudjelovali visoko dužnosnici, ali „niti jedan od poznatih vojnih zapovjednika" tog vremena. To je svakako bio feldmaršal Erwin Rommel, a makar povjesničari pretpostavljaju kako mu je bilo rečeno za vojni udar, on nije stavio svoj autoritet kako bi se svrgnuo Hitlerov režim. „Barem jedan od njih se trebao staviti na čelo da bi ljudi mogli pomisliti: evo i Rommel misli kako je Hitler zločinac."

Simbol druge Njemačke

Usprkos neuspjeha je taj pokušaj likvidacije Hitlera postao važnim simbolom. Stauffenbergov suučesnik, Henning von Tresckow je i sam par dana ranije zaključio kako se tu zapravo uopće ne radi o tome da puč uspije, „nego da pred svijetom i pred poviješću pokažemo kako smo spremni položiti i naše živote za njemački otpor“.

A akcija njemačkog otpora je bilo i drugih: stolar Georg Elser je pokušao još 1939. likvidirati Hitlera bombom koju je sam napravio u postavio u minhenskoj pivnici Bürgerbräukeller. Ne protiv Hitlera, ali protiv čitavog režima terora je tu i upravo ludo smjela i dirljiva akcija mladih okupljenih u pokretu Bijela ruža. Sve te akcije su pale u sjenu pred pokušajem Stauffenberga, ne samo jer nisu toliko ugrozile Hitlera, nego po mišljenju povjesničara Benza, zbog željene uloge konzervativne elite u zapravo prekasnom pokušaju otpora.

Tek kad je vojni poraz na vratima

Doduše taj puč i njegovi sudionici su u javnosti prošli dug put: ne samo za vrijeme nacizma, nego i dugo nakon rata su se smatrali izdajnicima. Konačno, svi nacistički časnici su položili zakletvu vjernosti osobno Hitleru i to su bila vremena kad ih je tako nešto moglo navesti zatvoriti oči i pred najočitijim zločinima. Na primjer udovici Stauffenberga se i u poslijeratnoj Njemačkoj nije htjelo isplaćivati mirovina za njenog supruga.

No onda je došla promjena: po Stauffenbergu su nazivane ulice, škole i vojarne, 20. srpnja se ističu zastave na javnim zgradama, a vojnici svečano polažu zakletvu upravo na taj dan jer se i vojska današnje Njemačke poziva na tradiciju tog otpora časnika Hitleru.

Ali uvijek iznova tu ima i dvojbi, je li se tu pretjeruje. Biograf Stauffenberga, Thomas Karlauf ukazuje kako su ti časnici odlučili nešto učiniti tek u ljeto 1944. kad ne samo da je na istoku već izgledalo veoma loše za njemačku vojsku nakon poraza kod Staljingrada, nego se već otvorilo i drugo bojište na zapadu iskrcavanjem saveznika u Normandiji. 1940. kad je Wehrmacht brzo pregazio i Poljsku i Francusku je Stauffenberg duboko vjerovao i u Hitlera i u „konačnu pobjedu“.

Puno prekasno...

"To je golema promjena u kratko vrijeme!" I kod Stauffenberga i kod njegovih suučesnika je „dugo, dugo trebalo dok su otvorili oči", smatra Benz i dodaje kako ih zločini režima zapravo uopće nisu zanimali: "I holokaust ih uopće nije interesirao". Sve u svemu, ti časnici su ispravno procijenili kako je neminovni vojni poraz i tim pučem su „pokušali spasiti što se još može“.

I povjesničar Johannes Hürter ukazuje kako se za Stauffenberga nipošto ne može reći da je bio demokrat, nego je u slučaju uspjeha vojnog udara tek težio drugom obliku autoritarnog režima u Njemačkoj. Wolfgang Benz ipak procjenjuje kako bi „ovako ili onako, Njemačka ponovo postala ustavna država. Ali demokracija kakvu sad imamo i kakva je utemeljena u današnjem ustavu, nije bila ideja zavjerenika 20. srpnja."

Nepoznati heroji prkosa

Mnogi građani Njemačke i danas najprije pomisle na 20. srpanj 1944. kad je riječ o njemačkom otporu nacističkom režimu. Claus Schenk Graf von Stauffenberg postao je oličenje otpora. Naravno da je u Njemačkoj bilo i previše onih koji su zdušno podržavali taj režim, još više onih koji su radije zatvarali oba oka pred njihovim zločinima.

Ali bilo je i mnogo drugih heroja koji su pružili otpor teroru nacističkog režima, ne samo među Židovima i ljevičarima koje su nacisti željeli uništiti, nego i među crkvenim dužnosnicima, znanstvenicima, umjetnicima, građanima koji nisu zaboravili što znači ljudskost. Mnogi i premnogi od njih su to protivljenje također platili svojim životom. Ali i oni i njihova djela su, za razliku od atentata 20. srpnja, pala u zaborav, prenosi Deutsche Welle.