Predstava, koju ćemo očito gledati do sljedećih izbora, koji kao neće moći biti pokradeni, se nastavlja. Još slušamo da bi nedodirljivog Milorada Dodika trebala zamijeniti opozicija iz RS u foteljama vlasti.
Dragan Čović, partner koji se kune u date riječi a koje mu nitko ne održava, kaže kako Trojka u Republici Srpskoj ne postoji. Dio te Trojke se ljuti iako je ozbiljno popucala po šavovima. Federalna Trojka se još sabire.
Partner Dodik miruje i gleda svu nemoć izvikanog sustava kojeg je još jednom ponizio. Šuška se da je presuda bjeguncima koji nisu bježali nego se beljili državi spremna. Čeka se, kažu, samo peglanje. Valjda neće pravosuđe prepisati kakvu staru presudu kako je, lijeno i aljkavo, naviklo.
Prebacuje se novac za Viaduct. Krivca za veliki minus i veliki propust još nema.
Uhvaćeni su igrači rata i oni što pozivaju na sukobe glumeći na pogrešan način velike patriote. Loš patriotizam ne odgaja djecu da budu bolji ljudi.
U Svemiru je pronađena zvijezda koja je, kažu astronomi, osuđena na propast. Očito nas nitko ne traži.
Predsjedateljica Vijeća ministara, Borjana Krišto, koja više nije sretna kao malo dijete jer nismo uspjeli izbjeći blamažu pred kasicom-prasicom Europske unije, kaže kako ne postoji politička volja da se imenuje direktor SIPA-e. Kao da politička volja u BiH postoji za bilo što osim za raspodjelu proračunskog novca, tendere i šuplju priču.
Ministar u Vijeću ministara, Srđan Amidžić, koji u rukama drži našu kasicu prasicu, otvoreno kaže kako će rušiti sve što može srušiti. Tako se, valjda, gradi država.
Dobra je vijest da se u državi ipak nešto ne gradi. Male hidrocentrale, od kojih koristi imaju samo investitori, njih 150, neće biti izgrađeno jer ističu nekakvi rokovi. Ostat će netaknute rijeke nečijom pohlepom. Još samo da ovi što plješću na ovu vijest prestanu bacati smeće na obale.
U očima i glavi Zukana Heleza oni koji vole BiH trebaju se radovati što se zemlja naoružava. Svi oni koji su mislili da domoljube trebaju radovati bolje škole, pravedniji mirovinski sustavi, kvalitetnije zdravstvo, bolji poslovni uvjeti, ceste i normalna vlast, bili su u zabludi.
Oni koji vole zemlju u ovoj državi kažu kako nam se ne piše dobro. Poljoprivrednici upozoravaju kako će zbog suše, a i zbog odnosa države prema hranjenju stanovništva, hrana poskupjeti. Glasače to ne brine. Uvijek imaju Heleza za utjehu.
Federacija maže oči umirovljenicima bez dugoročne strategije za bolji mirovinski sustav i veće mirovine. Republika Srpska pumpanjem patriotizma u šupalj balon skriva inflaciju.
SDA, stranka koja vjeruje u povratak na velika vrata u politiku u kojoj se koriste mala vrata mišjih rupa, tvrdi da je HDZ BiH udario na Bošnjake preko poskupljenja struje. Da su oni na vlasti, padalo bi valjda puno više kiše.
Dok dug prema Viaductu raste navodno 18 tisuća KM dnevno, i dok se vlastodršci u BiH češkaju nad blagajnom, ali ne od brige, tješi nas informacija da u restoranu državnog parlamenta cijene miruju već deset godina. Gdje su ti buntovnici da krenu na ručak?
Za to vrijeme glasači se češkaju nad informacijom da piju vodu punu amonijaka, željeza i teških metala. To je sastav slavina koje su analizirane. Oni čije se vode ne analiziraju šute, pijuckaju i psuju u bradu vlasti koja ne izdvaja više novca za prevenciju i liječenje rakova.
Mostarska javna poduzeća predstavila su vijećnicima i javnosti svoj rad. Neki direktori, bogovi koji ne odgovaraju medijima na pitanja, nisu dali odgovore javnosti što rade oni koje plaćaju građani.
Gori u Hercegovini. Unajmljeni air-tractor ne može vatri ništa. Traži se pomoć. Država još uvijek nema odgovora na velike vatre. Osim prenamjene šumskog zemljišta za solare kroz koje odabrane grije sunce našeg neba.
Milorad Dodik otkriva plaću visokog predstavnika u BiH. O svojoj plaći ne govori.
Mostarci opet tuku turiste. Vijesti iz grada u kojem je svjetlost kao nigdje drugo, u kojem je humor kao nigdje drugo, u kojem je hrana kao nigdje drugo, u kojem je most kao nigdje drugo, u kojem je dobrodošlica uvijek na vagi, šalju u svijet još jednu finu mostarsku priču.
Svjetski moćnici putem medija raspravljaju o priznaju Palestine. Između priopćenja, djeca umiru od gladi i smrti se pravdaju velikim i većim ciljevima. Domaći komentatori pod polijepljenim postovima prosipaju slova o pravdi, miru, osvetama i novim smrtima a da ne čitaju slova o svojim životima.
Gleda se u nebo. Netko bi kiše, netko bi još više sunca. Požari bukte, klikovi se skupljaju na nevremenima i lošim prognozama.
Gužve na cestama i na jadnim kućicama nepokošenih graničnih prijelaza BiH brinu vječno zabrinute.
U Mostaru gori deponija. U nekim drugim normalnim gradovima neke bi službe građanima rekle barem da zatvore prozore.
Odahnuli smo. Prva frizura svijeta postigla je dogovor s Europskom unijom o carinama. Zemlji u kojoj bruto i neto nisu najjasnija stvar, to ništa ne znači.
Nedorasli ni za domaće teme, bh političari uključuju se u polemiku oko Palestine. I na tom jadu se love politički poenčići u najdužoj kampanji koju smo do sada vidjeli. Naša blebetala natežu se kao da ih se nešto pita o situaciji u svijetu kao i da imaju bilo kakvog utjecaja izvan svoga stada.
Održani su skokovi u Mostaru koje je netko prebrojao. Nitko nije dobio po rebrima.
U medijima se širi zahvala Hrvatskoj zbog slanja kanadera u Prozor-Ramu. Pišu smišljači teških naslova kako je zahvala emotivna i kako će nas raznježiti.
Nikako da netko napiše i da nas naježi istina da sustav zaštite i spašavanja kod nas postoji samo da sustavno muze novac i da sustavno kleči na koljenima moleći za pomoć susjeda koji su dobri samo kada o svom trošku gase.
