Još jedan cirkus. Nakon što je napustio SIPA-u, kako bi se ostvarilo proročanstvo Milorada Dodika da se u nepriznatim državnim agencijama ne trebaju (pro)nalaziti Srbi, Darko Ćulim bi se vratio u fotelju.
Šprdnja s ovom državom ne prestaje i građanima ne preostaje ništa drugo nego da kopiraju one koji se s visine igraju ovom zemljom kao klikerima. Što bi se dogodilo da običan, jadni, dužni smrtnik ignorira pozive tužiteljstva, ismijava one koji dođu da ga privedu, mjesecima ne dolazi na posao mijenjajući ga drugim, pa onda najavi povratak na radno mjesto kao da se ništa nije dogodilo?
Država je ovo za probrane i loše odabrane.
Cirkus je i u svijetu. Obrana Ukrajine svela se na američku prodaju oružja Europskoj uniji koja će onda zapljeskati sama sebi i potapšati Ukrajince da nastave borbu protiv Rusije doniranim oružjem. Svelo se sve na trgovinu u kojoj su samo jeftini životi.
Za to vrijeme bosanskohercegovačku javnost zabavljaju oni koji su svoje živote pretvorili u skupe. U medijskim redcima gura se sve i svašta samo kako bi se napravili prividi njihovih stalnih poraza i naših stalnih pobjeda sve to uz dozu neprestane prijetnje da će oni nas ako mi nećemo njih.
Ustvari, neće nas nitko.
Gori u Mostaru, bazi iznajmljenog air tractora. Mostarske vatre, i one s plamenom, i one s dimom i one s nevidljivim tinjanjem, dokaz su da upravljači oko nas nisu dorasli svojim zadacima. Mužnja je njihov vrhunac.
Loptica je prebačena. Poniženo pravosuđe produžilo je rok za presudu Miloradu Dodiku. Sada se meta prebacuje na Elmedina Konakovića i kreće se s istragom tko je financirao njegovu stranku. Ministra vanjskih poslova, koji je mandat potrošio na unutarnje posliće, napadaju združeno i Dodik i Stranka demokratske akcije. Opet ćemo gledati stara prijateljstva.
Slušamo opravdanja bjegunaca iz RS, koji nikada nisu bježali, o odlasku pred sud kojeg ne priznaju. Spriječio se, kažu sukob, i nije prekršena volja skupštine RS nego se poštovala povelja UN-a. Svašta ćemo mi čuti.
Dragan Čović, koji je priznao da Safet Oručević, koji sad muti mostarske vode, jedini voli Stari most više od njega, priča o UNESCO-u i mostu ispod kojeg se iz ljubavi sijeku stabla.
Željko Komšić preuzima Predsjedništvo po zadnji put u svojem životu.
Opet ćemo slušati o ljubavima i mitraljezima.
Ljudi šapuću o cijenama, oni koji nameću priču u javnosti galame o tome tko je doveo Milorada Dodika u Sud BiH kojeg malo priznaje malo ne priznaje. Direktor OSA-e nije odgovorio na pitanje je li ga on odveo ali oni koji su mu postavljali pitanja daleko od očiju javnosti kažu kako ga nije vozio.
Prosipaju se važne državne institucije čim progovore.
Prosipa se i Mostar. Zahvalio je grad iznajmljivačima koji rade kako nalaže zakon, a sam je unio kaos u turizam odredivši pravila koja su, upozoreno je, mimo zakona i ustava. S druge strane, inspekcije bilježe da je većina vila s bazenima oko Mostara radila kako ne treba. Turizam cvjeta, ali samo nekom. Grad Mostar, ma koliko se trudio i galamio, ne upravlja Mostarom. I to je svima jasno. Pa i Gradu. S velikim G i malim M.
Nebojša Vukanović, koji očito neće sjesti u fotelju ministra sigurnosti, galami u Sarajevu kako je Europska unija blagoslovima krađu izbora i dotukla opoziciju u RS. Onda je zagalamio jedan slučajni prolaznik da je Sarajevo njegov grad, da ga je on branio i da ne može svatko galamiti u Sarajevu.
Vidi se da je Bakir Izetbegović i mirovini. SDA traži povećanje mirovina.
Visoki predstavnik u BiH opet je nametnuo odluke i uradio ono što izabranim i postavljenim dužnosnicima nije padalo na pamet cijelo vrijeme. Izdvaja se novac za izbore koji će glumiti da ne mogu biti pokradeni, za institucije kulture u kojoj svi glume da im je stalo i za vraćanje duga Viaductu kojeg, ma koliko se umotavalo, opet vraćaju oni polupraznih potrošačkih košarica.
Nižu se redovi ljutnje i galame na to da nam netko opet nameće nešto. Nitko ni slovom ne spominje zašto se mjesecima ne nalazi rješenje za navedene probleme niti zašto se glumi da se ovo nije čekalo kako bi se oprale domaće ruke i meta stavila na obraz stranca.
Predsjedateljica Vijeća ministara, Borjana Krišto, koja je govorila kako je sretna kao malo dijete jer smo uspjeli provući europske zahtjeve kako bismo dobili obećani novac, sada bi mogla plakati kao malo dijete jer je Europska unija srezala obećana sredstva jer kasnimo na europskom putu. Suze ne vidimo kao što nećemo vidjeti ni novac.
Nastavlja se cirkus i u Domu naroda. Nitko više ne može prebrojati koja je sjednica prekinuta, koja je nastavljena, koja je redovna, koja je izvanredna. Izaslanici, koji tamo sjede u ime politike, a ne u ime naroda, ponašaju se kao đaci u školi kada biraju na kojem će satu ostati a s kojeg pobjeći. Ovisi o predmetu i kontrolnim zadacima. Gradivo je ionako potrošeno.
Puno je toga u čemu se ogleda bh. politika u kojoj se očito nitko ne gleda u ogledalo.
Recimo, daleko od očiju nezainteresirane javnosti koja sluša samo galame oko visoke politike koja je pala nisko, odbija se izaći u susret građanima i ukinuti porez na osnovne životne namirnice. Politikom, dakle, upravljaju neki ozbiljniji lobiji koji nisu glasni.
Ramo Isak, koji dijeli medalje za zasluge, kaže kako bi trojici svojih sinova dao nagradu. Naša politika familijarni je biznis.
Dijelio je i Nermin Nikšić. Nikada nećemo saznati kako i zašto je raspoređen novac na kulturu i sport i koji su to kriteriji trebali biti zadovoljeni da bi se Federacija smilovala i dopustila vam da se bavite onim u čemu ste najbolji.
Neki su pak najbolji u licemjerju. SDA je predložila osuđenog za ratne zločine za nekakvo priznanje. Da je netko drugi, negdje drugo to isto…
Za to vrijeme puca se iz automobila pod tuđim zastavama i šalju se poruke o novim željama za sukobima. Dokaz je to ozdravljenog društva i priprema za nove izbore.
Birače zanimaju samo gužve na prometnicama.
Šuška se da odlazi Christian Schmidt. Naši ostaju.
Mostar je na nogama zbog grafita, a trebao bi biti na koljenima zbog svega onog što se ne piše.
