Radončićev DNK i mozak fašističkog antifašiste

6.2. – Ponedjeljak

Tužno je bilo gledati vatrogasca kako šalicom gasi zgarište u kojem je plamen progutao dva života u sarajevskoj zgradi. Tužno je bilo gledati kako se grad, koji je prije nešto više od mjesec dana prkosio svima hvaleći se kako je s novogodišnjim koncertom postao središte svijeta, guši u šutnji nestašice vode, zaključanih ventila i ušminkanih hidranata. Baš kao i svaki drugi grad u BiH koji se pretvara da graduje i kojem je važniji prkos drugima nego trunka istine skrivena u šalici nemoćnog vatrogasca.

Jednako je tužna vijest da je ministar priznao da je krivotvorio diplomu i još tužnija da je poslije toga ostao ministar. Oni, koji se pretvaraju da uistinu vole ovu zemlju, ove dvije vijesti prešućuju, ali se tupe jezici na tome zašto mi ne možemo kao Rumunji izaći i srušiti neku odluku.

7.2. – Utorak

Da neke stvari mogu samo kod nas pokazalo je, između ostalog, i priopćenje ureda predsjedatelja Vijeća ministara Denisa Zvizdića nakon susreta s predsjednikom Hrvatskog Sabora Božom Petrovim. Naime, poslano je priopćenje u kojem se tvrdi da je gost rekao kako je protiv dodatnog entiteta u BiH. Onda je, nespretan kakav jest, nespretno reagirao Petrov. Pa je onda spretno reagirao Zvizdić, koji se nije previše objašnjavao zbog podrške medija koji sve češće prešućuju drugu stranu, te rekao kako je Petrov sve rekao pred svjedocima.

I tu je stala sva ozbiljnost i svjedoka i države i gosta i poimanja problema o kojem se govori(lo).

8.2. – Srijeda

Nastavlja se rat između dvojca koji se bori za bošnjački tron. Radončić i Izetbegović opet se, umjesto problemima onih kojima vladaju, šamaraju priopćenjima i jadno se odnose prema ulogama koje žele igrati.

Provukla se kroz more natezanja oko posjete čelnika Hrvatskog Sabora BiH vijest kako je viša sila uništila dokaze u mesnatom slučaju Lijanović. Čini se kako se povijest viših sila nad dokumentacijom ponavlja.

9.2. – Četvrtak

Tiho su se digle ruke za novu cijenu njihovog odvojenog života. Mi smo se, bez cijene i bez života pred kojeg nam se neće ispriječiti netko od njih, zabavili drugim stvarima.

10.2. – Petak

Čudno je kako dežurne patriote nisu zagalamile na to kako se ne proslavlja na dostojan način 19. rođendan himne BiH. Obilježen je tako još jedan datum šutnjom jer se o himni BiH ne može pjevati.

11.2. – Subota

Trebale bi privatne klinike u BiH krenuti u DNK-analize kako bi se pronašao kakav uhljebljeni rođak Fahrudina Radončića, pa da se onda taj milijun iz obećane nagrade onako fino potroši.
U kakvom cirkusu mi živimo dokazuje i činjenica da nam se pred nosom igraju svojim upošljavanjima umjesto da se napokon maknu u nepovrat. Jer, na posao se neće baciti.

A Mostarom je opet odzvanjala prošlost. Nažalost, ovako nam je kao jest zbog toga što ne želi nitko od nas priznati da na našim stranama nije bilo sve crno i bijelo. Bilo je tu i crvene. Do koljena. Nijekati uporno jedno a tvrditi uporno drugo samo jer boli nekog trećeg nije nikakav recept za suživot. Naprotiv to je savršen recept za, kako Sidran izmisli, sukurac.

13.2. – Nedjelja

A u kojem smjeru idemo pokazalo je i priopćenje borca za ljevicu u BiH. Reuf Bajrović, povratnik iz lagodnog američkog života, osuo je priopćenjem za javnost po ustašama, fašistima i neistomišljenicima pokazujući kako samo kod nas ljevica ima obje desne ruke.
Zagalamio je Bajrović o prošlim ratovima, najavljujući neke nove, usput prosuvši pred nas umorne od mozgova, malo mozga.

Kaže tako Bajrović kako su ''danas pripadnici ustaške vojske iz Drugog svjetskog rata u stanju slobodno se organizirati u općinama i županijama gdje je HDZ vlast''.

Zanimljivo bi bilo vidjeti vojnike u poodmaklim godinama kako haraju BiH i kako organiziraju nešto više od odlaska u ljekarnu. Barem oni koji su preživjeli četrdesete.