Oni i teroristi umjesto lovaca na teroriste

16.11. – Ponedjeljak

Niti jedan službenik u 15 općina u BiH koje su novinari Hayata kontaktirali na engleskom jeziku nije znao beknuti, pa ih čak ni preusmjeriti na nekoga tko zna. Bitno je sjediti u fotelji plaćenoj proračunskim novcem, a za sve ostalo tu je potvrda o jeziku i korištenju računala.
Jer, i puno gore stvari ne znaju naši općinski službenici, baš kao ni oni na drugim, višim, razinama. No, zato znaju stvari koje mnogi ne znaju beknuti – stranački, pa nacionalni interes. I to ovim redoslijedom. Ostalo je sve napad na konstitutivnost.

17.11. – Utorak

Opet smo se posvađali jer ne razumijemo vlastitu dobrotu. Galama tijekom minute šutnje iz usta onih koji tamo negdje na strani više vole BiH nego mi koji pokunjeni trpimo sve oštrice klimavog trokuta trebala bi biti krik za pravdu. Predstavlja se to krikom za nevine žrtve, koje opet ponižavaju neke druge nevine žrtve. Baš onako suosjećanje po naški, kako slušamo godinama i zbog kojih je trokut tako klimav kakav jest.
A neslaganje s galamom, pa čak i ako se ono svodi na običnu pristojnost, pretvara vas u neprijatelje zemlje. Teško je očekivati da nakon 20 godina galame i kakofonije pametnjakovići u nama izdrže minutu svezanog jezika.

18.11. – Srijeda

Ubijena su dva vojnika Oružanih snaga BiH. Država je opet zanijemila. Samo su se državni službenici, na visokim dužnostima, natjecali tko će veću paniku unijeti. Jedna razina je govorila jedno, druga drugi, treća treće. Mediji su pak, potaknuti neskladom odgovornih, govorili što im je volja.

Ubojica se ubio. Nakon što su ga mediji prozvali narkomanom, lošim momkom, poznatim pljačkašem, a onda snimili slomljenog oca i brata ubijenog vojnika. Stigla je potom, i prava definicija. Prije toga su visoki sigurnosni dužnosnici bacali su, bez ikakve usklađenosti, svoje definicije.

Pokazala je država još jednom kako ne funkcionira kada treba biti ozbiljna. Ministrica obrane se nije oglasila. Sjetili su se mnogi Zvornika i trubljenja o lekcijama koje moramo naučiti, pa su se sjetili kako nismo naučili.

Neće poslije ovoga biti manje terora od radikalnih neostvarenih likova niti od državnih glumaca. Niti će biti manje vojske u kladionicama ni pušaka na tavanima.

19.11. – Četvrtak

Pucanj je ovo u državu, kaže predsjedatelj Vijeća ministara – nešto što bi se u normalnom svijetu zvalo premijer – Denis Zvizdić.

Nakon silnih analiza silnih stručnjaka, pognutih glava, milijuna slova mržnje na Internetu, neprovjerenih novinarskih bljuvotina, države koja ne može potpisati jednu jedinu rečenicu i iznijeti ju kao zajednički stav nakon pucnja u nju može se reći samo jedno – Ovo je pucanj u prazno u kojem su, nažalost, život izgubila dva čovjeka. Treći je pao na ispitu radikalizma. Nije trebao čekati nekoliko sati da se ubije ako je vjerovao da je časna smrt nagrada i spas.

20. 11. – Petak

Žalosno je završio dan žalosti u BiH. Nepoznat netko bacio je eksplozivnu napravu u tunelu Salakovac ispred vozila prvog čovjeka bh vojske generala Ante Jeleča.

Prve vijesti u jednim novinama glasile su: ''Eksplozivna naprava je aktivirana. Sumnja se da je riječ o novom napadu.'' U drugim : ''Eksploziv je kao doznajemo bačen iz automobila, čula se i eksplozija...'', ''Eksplozija je ostavila kako nam je izvor kazao - papirnatog traga'' te ''Navodno postoji oštećenje u tunelu'', a sve je počelo naslovom: ''Ekskluzivno doznajemo - Terorizam u Mostaru''.

Potom se i policija oglasila. Sve je puklo oko 17 sati. General, koji se nakon terorističkog napada na vojsku vozio bez osiguranja koje bi za sekundu trebalo uloviti bacača, je sve prijavio oko 20 sati. Nije bila eksplozivna naprava nego petarda, pa se policija ispravila da nije petarda nego topovski udar. Osumnjičeni se predao. Oglasila se ministrica obrane.
Žalosno je završio dan žalosti u BiH.

21.11. – Subota

Nitko ne slavi Dayton. Tek se analitičari natječu tko će živopisnije opisati nesklad u kojem živimo prežvakavajući stare priče. Truckajući se po mostarskoj blatnjavoj rekonstrukciji, slušam na državnom radiju zvučnog analitičara koji kaže: Zato oni tamo kupaju novorođenčad pod česmama. Govori to nazivajući jedan narod 'oni', osuđujući ih što ne vole zemlju kako on misli da bi ju trebali voljeti i tvrdi da im je to tako jer ne vole zemlju, a oni koji ne vole zemlju nemaju zdravstveni sustav.

To je prava slika postdaytonske BiH, zemlje koja je izgubila dokument iz strogo čuvane zgrade Predsjedništva – Nakon 20 godina mi jedni druge zovemo oni i naslađujemo se ako je nekome gore nego nama. I uz sve to, želimo da nema ni vode u česmi. A ako ima, da je hladna.

22.11. – Nedjelja

A onda dolazi šlag na terorističku bombu – sin nekadašnjeg županijskog ministra, 24-godišnji zaposlenik obavještajne službe odgovoran je za eksploziju pred generalovim autom.

Priznao je. Kaže, nije namjerno i nije znao tko je u automobilu iza njega. Nije u pritvoru. Stotine pitanja je pred ovom državom. I stotine odgovora. Da nije general bio u automobilu iza, bilo bi uredu da se balavi sigurnosnjak razbacuje topovskim udarima u tunelu? Što će mu topovski udar? Kakva je to zabava bacati topovske udare pod automobile? Hoće li u zatvor? Hoće li ostati bez posla? Od kud mu uopće takav posao s 24 godine kad je 180.000 njegovih vršnjaka na biroima ili u crnim tekama?

Sve nam je jasno. Ovo nije pucanj u državu, ovo je zajebancija balavca na državnim jaslama. Ovo je zabava koju je izrodio nepotizam – najveći terorizam u BiH. Ako može otac, može i sin. Tisuće je očeva i sinova. I mi smo njima samo oni. S malim o.