Sliku svoju ljubim

Postoji u Americi jedan poprilično uvriježen stereotip: da biste saznali nešto više o nekome, trebate postaviti sebi pitanje bi li od te osobe kupili polovan automobil.

Može se ovo pitanje okrenuti i naglavačke. Bi li prodali automobil osobi koja ga uredno plati, nakon što se uvjeri da je automobil ispravan i da je za svoj novac dobila adekvatnu protutežu, a zatim ga nakon par tisuća pređenih kilometara razbije i traži od prodavača novac natrag? Zvuči apsurdno? Možda negdje drugdje, ali u Bosni i Hercegovini, zemlji na poludjelom automatskom pilotu, granice su već poodavno pomjerene u prostore miljama udaljene od zdrava razuma.

Kinematografija

Ovaj primjer poprilično je dobar opis trenutnog stanja u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Situacija je neusporedivo teže od one iz vremena epidemije korona virusa, što je apsurd sam po sebi. Kupac iz naše priče, koji je pijanom vožnjom razbio uredno kupljeno auto, pa traži novac natrag, je federalna ministrica kulture Sanja Vlaisavljević. Ono pitanje s početka teksta, dakle, u ovom bi slučaju moglo glasiti: Bi li prodali polovni automobil ministrici Vlaisavljević?

O čemu je riječ? Jedan od natječaja koji je HDZ-ova ministrica poništila odmah nakon što je sjela u mehku ministarsku fotelju bio je i onaj o financiranju filmskih festivala u Federaciji. Dakle, prijavili ste se na uredno raspisan natječaj i dobili sredstva za organizaciju festivala, a zatim, nakon što je smotra završena, dobijete ferman od ministrice da morate vratiti dodijeljena sredstva, bez obzira što ste ispoštovali sve stavke iz ugovora, uključujući i reklamiranje Ministarstva kulture kao sponzora.

Pomalo je neizvjesno u ovom trenutku hoće li određeni festivali uopće biti održani i ove godine, jer u filmskom svijetu vlada poprilična konfuzija. Svakom festivalu prethodi višemjesečna priprema. Pogotovo to vrijedi za tri međunarodne filmske smotre, koje nisu samo revijalnog tipa, a koje se održavaju u višedesetljetnom kontinuitetu: Sarajevo Film Festival (SFF), Mediteran Film Festival (MFF) i Neum Animated Film Festival (NAFF).

Dizanje kredita

SFF je od rata pa naovamo postao najveća i najznačajnija filmska smotra u regiji, koja pored igranog obuhvaća i segmente dokumentarnog filma i sve popularnijih serija. Zbog velikog budžeta kojim raspolaže ova smotra, sredstva koja su dobivena od strane Fondacije za kinematografiju, a koja po trenutno važećim "pravilima" moraju vratiti, ne predstavljaju značajan udio u budžetu festivala, tako da je gotovo pa sigurno da će SFF preživjeti ministricu Vlaisavljević.

Međutim, opstanak NAFF-a, koji je početkom 2000-ih osnovao animator Jurinko Rajič, koji je u međuvremenu, 2019. godine, preminuo, poprilično je neizvjestan. Obitelj pokojnog Jurinka Rajiča, koja je i nakon njegove smrti nastavila s održavanjem festivala, koji je i vrlo važan segment turističke ponude Neuma, morala bi, valjda, najprije podići kredit i vratiti ranije dodijeljena sredstva Ministarstvu kulture i sporta, i tek tada početi razmišljati o novom izdanju festivala, koji je, kao i preostala dva festivala, imao i svoje "korona izdanje".

MFF, koji se održava već četvrt stoljeća u Širokom Brijegu, i koji predstavlja najznačajniju kulturnu smotru međunarodnog tipa koja se održava u Hercegovini i jedan od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u mediteranskom bazenu, također je u problemima. Vodstvo festivala bi najprije trebalo vratiti u ministarstvo Sanje Vlaisavljević iznos od 15 tisuća maraka, i tek nakon toga početi razmišljati o novom, jubilarnom dvadeset i petom izdanju festivala.

Crne slutnje

Ukoliko se obistine crne slutnje, u Bosni i Hercegovini će ostati tek jedan filmski festival, onaj u Sarajevu. Slično bi se moglo dogoditi i s ostatkom filmske industrije, koja se prethodnih godina proširila i u određene centre van Sarajeva. Zbog toga je čin ministrice Sanje Vlaisavljević ujedno je i pucanj u noge filmskoj kulturi bosanskohercegovačkih Hrvata, koja se mukotrpno razvijala posljednjih dvadesetak godina, zahvaljujući prije svega entuzijazmu pojedinih zaljubljenika u film.  

U pitanje će vjerojatno doći i preostala dva festivala s "hrvatskim predznakom", koja su pretežno revijalnog tipa: Mostar Film Festival i Dani hrvatskog filma koji se održavaju u Orašju, čiji je osnivač velikan hrvatskog glumišta Ivo Gregurević. Da bi apsurd bio veći, cijeli taj posao odradila je HDZ-ova ministrica, tako da se iz današnje perspektive razdoblje u kojem je na Obali Maka Dizdara 2 vedrio i oblačio danas pomalo zaboravljeni Salmir Kaplan, za bosankohercegovačke filmaše, Hrvate, čini kao zlatna vremena, jer je Kaplan, za razliku od Sanje Vlaisavljević, većim dijelom svog mandata poštivao autonomiju Fondacije za kinematografiju, uključujući i "hrvatsku komponentu".

Kada je novopostavljena ministrica prije devet-deset mjeseci donijela sporne mjere, u filmskoj branši zavladala je konfuzija i nevjerica. Postavljalo se pitanje koji su pravi razlozi za to. Najviše se pisalo o tome kako se ministrica na taj način želi dodvoriti sarajevskoj filmskoj čaršiji zbog "grijeha" iz predministarskog razdoblja, jer je kao povod cijelom ovom rašomonu poslužio projekt Jasmile Žbanić, koji nije prošao na spornom natječaju.

HDZ stao iza svoje ministrice

Međutim, jedno tako lakonsko objašnjenje poprilično je manjkavo. U prilog tome govori i činjenica kako je HDZ stao iza svoje ministrice, iako su i Dragan Čović i Hrvatski narodni sabor podrobno upoznati od strane filmskih djelatnika s mogućim posljedicama ministričine odluke. Pravi razlozi su, čini se, osobne prirode, da je ovdje možda riječ o jednom nabujalom egu. Tome u prilog govori publikacija "2023. godina - Federalno ministarstvo kulture i športa s ministricom Sanjom Vlaisavljević", koju je početkom godine objavilo Ministarstvo kulture i sporta na svojim stranicama.

Uvodni tekst ove amaterski sklepana publikacije na čak 174 stranice napisala je sama ministrice. Riječ o nepismenom uratku na razini prosječnog osmoškolca. Navest ću samo jednu rečenicu iz teksta: "Početak mandata obilježile su brojne Scile i Haribde no upravo to je dalo dodatnu snagu svima da započnemo zajednički rad u svjetlu koje nadilazi izvanjske poteškoće." Ako zanemarimo izostavljeni zarez iza riječi Haribda, što reći na rogobatnu konstrukciju "brojne Scile i Haribde".

Ovdje je ta sintagma upotrijebljena u potpuno pogrešnom kontekstu. Samo je jedna Scila i jedna Haribda. Riječ je o mitološkim nemanima koje je opisao još Homer u svojoj "Odiseji". (Po svemu sudeći Homer je na taj način opisao plovidbu kroz tjesnac koji spaja Jonsko i Sredozemno more, onaj prostor između talijanske "čizme" i sicilijanske "lopte".) Da je ministrica napisala "scile i haribde", sintagma bi imala donekle smisla, što su stvari koje se uče u osnovnoj školi.

Međutim, navedena publikacija je vjerojatno svjetski fenomen po jednom detalju, u kojem se možda krije pravi odgovor na pitanje zbog čega je ministrica donijela sporne odluke. U publikaciji se nalazi oko četiri stotine fotografija, koje sam ugrubo prebrojio, a s njih čak 195 smiješi nam se lice ministrice Vlaisavljević.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.