Svakog dana, u svakom pogledu...

Poznata mantra iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell?" Emira Kusturice ("Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo.") dobar je šlagvort za početak ovog teksta, s tim da u njoj treba izmijeniti tek jednu sitnicu: Svakog dana, u svakom pogledu, sve više nazadujemo.

Ako je suditi po "incidentu" koji se dogodio u Rostovu, u selu koje se nalazi uz prometnicu Gornji Vakuf - Uskoplje - Novi Travnik, trenutno smo se iz dvadeset i prvog vratili otprilike negdje na početak osamnaestog stoljeća.

Znak sjećanja kao provokacija

Ivo Andrić u jednoj svojoj priči iz tog vremena opisuje lokalnog silnika koji je tužio samostan i fratre zbog toga što je pao s konja i pritom se ozlijedio. Navodno mu se konj planuo od križa koji se nalazio pored puta kojim je prolazio.

Obitelj Vranješ iz rostovskog zaseoka Dahovo, sela u kojem živi tek nekolicina Hrvata povratnika, mahom starije dobi, početkom ovog mjeseca postavila je u dvorištu svoje obiteljske kuće križ od prokrona visok preko pet metara "kao znak sjećanja na poginule hrvatske branitelje", što su mještani Rostova, Bošnjaci, predvođeni lokalnim imamom, shvatili kao provokaciju, nakon čega su krenuli pritisci na povratnike.

Neformalne skupine su putem društvenih mreža najavljivale čak i rušenje križa i uklanjanje hrvatske zastave koja se nalazi uz njega. Cijeli slučaj doveden je do usijanja kada se oglasio Benjamin Duvnjak, imam Medžlisa Islamske zajednice i džemata Rostovo, koji na tom prostoru djeluje više od dvadeset godina, koji je izjavio kako križ smeta bošnjačkom stanovništvu.

Koga briga što smeta ili ne smeta "bošnjačkom stanovništvu"? Važno je isključivo to krše li se na taj način važeći zakoni. Je li se efendija možda zapitao postoje li određene stvari koje smetaju Hrvatima Rostova? I drugo, ništa manje važno, tko je ovlastio jednog nižerangiranog vjerskog službenika da govori u ime "bošnjačkog stanovništva"?

Križ za poginule

Prije rata u Dahovu su živjeli isključivo Hrvati, koju su tokom rata raseljeni. Posljednjih godina pojedinci se vraćaju i obnavljaju svoje kuće te sami održavaju makadamski put do sela, pri čemu imaju potporu svojih raseljenih sumještana. Jedan od njih je i Bono Vranješ, koji je, zajedno s dvojicom braće, postavio u svom dvorištu sporni križ.

"Problem je ispao što smo podigli križ za naše poginule u Dahovu. Oni su došli ovdje, predsjednik mjesne zajednice i hodža i rekli su da će srušiti križ. Pozvali su nas na sastanak jučer, u petak. Bili smo nas trojica, Bono Vranješ, Drago Vranješ i ja, a njih je bilo pedeset, počeli su na nas vikati: (...) Ne vidim koji je razlog te mržnje. Mi njih ne mrzimo i u svemu ćemo ih podržat te nam ne smeta ni jedno njihovo obilježje", izjavio je Bono Vranješ.

Povodom ovoga oglasio se i Bojan Domić, županijski ministar obrazovanja i prvi čovjek HDZ-a Novog Travnika. On je izjavio kako križ nije sklanjan ni u komunizmu, te da se ne mogu vjernicima zvati oni kojima smeta. Ocijenio je pritiske na hrvatske povratnike neprihvatljivim, nazvavši ih "širenjem netrpeljivosti prema drugim i drukčijim od sebe".

Ne ulazeći u motive braće Vranješ, ovdje je riječ isključivo o manifestaciji mržnje koju predvodi jedan vjerski službenik, što nije prvi sličan slučaj. U izjavi za portal Dnevnik.ba, efendija Duvnjak je licemjerno izjavio kako Hrvati i Bošnjaci u Rostovu žive u miru i suživotu, te kako jedni drugima idu na Bajram i na Božić, i da je postavljanje križa bez ikakve dozvole provokacija i zloupotreba vjerskog simbola.

Vjerski pozdravi u javnom prostoru

Je li efendija kompetentan da prosuđuje je li u ovom slučaju zloupotrijebljen vjerski simbol? Ili o tome trebaju govoriti isključivo autoriteti Katoličke crkve? Efendiji treba postaviti pitanje jesu li, na primjer, prihvatljivi vjerski pozdravi u javnom prostoru, što je široko rasprostranjena praksa među bošnjačkim stanovništvom, što se počesto svodi na otvorene provokacije. I na kakvu je to dozvolu Duvnjak mislio? Njegovu? Ili na dozvolu nadležnih institucija? Nije jasno je li on zapravo hodža ili radi u novotravničkom zavodu za urbanizaciju.

Braća Vranješ imaju na svom privatnom posjedu, bez obzira koliko to ružno zvučalo, čak i pravo na provokaciju. Međutim, nešto slično nije dozvoljeno u javnom prostoru, i to dvoje treba jasno razdvojiti. Cijeli ovaj slučaj zapravo je preslika bošnjačke politike posljednjih godina, po kojoj bi Bošnjaci Hrvatima, kao maloumnom mlađem bratu, trebali određivati sve, od biranja političkih predstavnika, za koju će reprezentaciju navijati, kome smiju a kome ne smiju govoriti mise u crkvama, koliko moraju biti visoki križevi a da to ne predstavlja provokaciju... Hoće li u dogledno vrijeme Bošnjaci odlučivati što će Hrvati saditi u svojim baštama, krumpir ili papriku? Odakle ta silna potreba bavljenjem drugima?

Tu politiku nedavno je lakonski opisao Elmedin Konaković povodom Schmidtovih amandmana na Izborni zakon, izjavom kako treba vezati konja tamo gdje ti aga kaže. Sada bi to načelo trebalo vrijediti posvuda, od Sarajeva do Rostova, pri čemu se samo po sebi podrazumijeva tko je tu aga a tko kmet. Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na rašomon oko dovršetka zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, gdje muslimanski vjerski službenici uzimaju sebi za pravo diktirati drugima način života, prisvajajući javne površine i pozivajući se na povijesne magle iz sedamnaestog ili osamnaestog stoljeća.

Državna religija

Ovdje, dakle, govorimo o konfliktnom društvu u kojem jedna od konfesija, Islamska zajednica, nastoji preuzeti ulogu "državne religije", na način na koji je to Pravoslavna crkva u Srbiji, odnosno Katolička u Hrvatskoj. Islamska zajednica BiH i njezini lokalni službenici zapravo žele istu onu nadređenu ulogu kakvu imaju islamske zajednice u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom.

S ovim je usko povezana utopijska ideja "građanske Bosne i Hercegovine", odnosno povratak u vrijeme Otomanskog carstva, samo sada na reduciranom prostoru iz kojeg je isključena Republika Srpska koje se bošnjačka politika u svojim težnjama prema prevlasti u Federaciji manje-više odrekla, gdje se od jedne manjinske kršćanske zajednice nastoji stvoriti podređena konfesija po uzoru na bliskoistočna društva, jer većinski bošnjački nacionalizam svoju snagu crpi iz svoje pripadnosti islamskom civilizacijskom krugu, što je i svojevrsni nukleus iz kojeg je i nastala takozvana "građanska ideja".

Osnovni princip društava u kojima je islam dominantna religija je politika dvostrukih standarda, gdje je jednima, muslimanima, dopušteno sve, dok drugi šutke trebaju vezati konja tamo gdje im naloži kakav seoski hodža.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.