Davor Janjić - ovo malo života

Prije mjesec dana, točnije 28. studenog, u jednoj beogradskoj bolnici je u pedeset i trećoj godini života preminuo bosanskohercegovački glumac Davor Janjić.

Vijest o Janjićevoj smrti objavili su svi mediji u regiji, na sličan način na koji su ranije objavljivane vijesti o smrti nekih drugih glumaca koji su se etablirali u bivšoj državi, s tim da je slučaj Davora Janjića po mnogo čemu jedinstven, jer se radi o glumcu čiji je razvoj fatalno prekinuo rat i koji se, uz drugog "sarajevskog Davora", Dujmovića, s tek dvije glavne uloge premetnuo u najveću nadu jugoslavenskog glumišta.

Čovjek ti je, Senada, teški hajvan

Janjić je danas najpoznatiji po svojoj debitantskoj ulozi u filmu "Ovo malo duše" Ademira Kenovića, koji je rađen po scenariju Ranka Božića. Radi se, uz izuzetak Slavka Štimca, o možda najboljem debiju jugoslavenskog filma, koji je najavio jedan nesvakidašnji talent. Iako se radilo o neambicioznom televizijskom filmu, on je postao nezaobilazan dio kinematografije bivše zemlje, na sličan način na koji je to postao jedan drugi film, "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana, još jedan televizijski, niskobudžetni film.

U vrijeme kada je odigrao glavnu ulogu u filmu "Ovo malo duše", Janjić je imao tek sedamnaest godina. Film je ostao upamćen po jednoj replici koju izgovara Nihad (Davor Janjić), koja je ostala djelić kolektivne memoriji iz tog vremena, koji se očuvao sve do danas: "Čovjek ti je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže." Ova replika, uz brojne druge, koje su samo na prvi pogled banalne i površne, ponajviše je zaslužna za kultni status ovog filma, podjednako kod boljih poznavatelja filma i širokog kruga gledatelja. On danas na IMDb-u, najvećoj filmskoj bazi podataka, ima vrlo visoku ocjenu: 8,5/10. Radi usporedbe, film "Otac na službenom putu" Emira Kusturice ima ocjenu 7,7/10.

To bi bio život

Također, film je ostao upamćen još po jednoj od uvodnih scena, koja na jedan genijalan način prikazuje ambijent ruralne Bosne iz sedamdesetih u koji su redatelj i scenarist smjestili radnju ovog filma. To je ona scena u kojoj vani, za stolom, uz rakiju razgovaraju Poštar (Boro Stjepanović), Latif (Saša Petrović) i Jusuf kojega je igrao neponovljivi Zaim Muzaferija.

"Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovijedo da po toj njiovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čojeku da živi hiljadu godina", kaže Jusuf.

"Mašala: hiljadu godina! To bi bio život. I šta je bilo?" pita Latif.

"To je bilo kad je Bog prvog čojeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i… i ženu mu stvorio. Samo, u nekake jabuke da ne diraju. Eto, biva vako... to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.

"I šta je bilo?" pita Poštar.

"Al, ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel, naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I otada se čoek pati, živi i mre kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene."

"O, jebo joj ja mater!" kaže "zgroženi" Latif.

Život sa stricem

Davor Janjić rođen je u Tuzli 1969. godine, gdje je njegov otac, vojno lice bivše Jugoslavenske narodne armije, bio u to vrijeme na službi. Odrastao je u Sarajevu. Studirao je filmsku glumu u Studiju za mlade glumce i na Akademiji u Sarajevu. Bio je član Otvorene scene Obala Sarajevo i najmlađi član kultnog beogradskog Ateljea 212. Od 1991. do 1996. godine boravio je u Londonu, a od 1997. u Sloveniji, u Ljubljani. Posljednjih godina živio je na relaciji Sarajevo-Beograd.

Već naredne godine Janjić je odigrao glavnu ulogu u filmu "Život sa stricem" Krste Papića, nastalom prema romanu "Okvir za mržnju" Ivana Aralice, u kojem je igrao srednjoškolca Martina Kujundžića. Radi se, po mišljenju kritike, o najvažnijoj Janjićevoj ulozi. Film je te godine, 1988., nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma.

Osim spomenutih uloga, Janjić je devedesetih i dvijetisućitih ostvario brojne uloge, uključujući i suradnju s Emirom Kusturicom u filmu "Život je čudo". Međutim, po mome mišljenju, Janjić je svoj vrhunac doživio u filmu "Čaruga" Rajka Grlića iz 1991. godine, gdje je maestralno odigrao Malog, Čaruginog najbližeg suradnika. U tom filmu je, opet po mome mišljenju, svoju najbolju ulogu ostvario i Ivo Gregurević, jedan od najvećih glumaca s ovih prostora.

Kratki rezovi

U "Čarugi" postoji cijeli niz antologijskih scena u kojima Gregurević briljira ili izvlači od drugih glumaca, poput Petra Božovića ili Ene Begović, njihov maksimum, što se pogotovo odnosilo na Davora Janjića. Tu prvenstveno mislim na scenu u kojoj se Čaruga oprašta s Malim uoči pogubljenja, u kojoj točno vidimo kako Čarugino ludilo prelazi na Malog.

Janjića sam poprilično dobro poznavao, pošto je njegova majka porijeklom iz Uskoplja u koje je Davor redovito, po više puta godišnje navraćao, i gdje se s godinama poprilično odomaćio. Posljednji put je došao uoči pandemije koronavirusa.

Sredinom 2000-ih Janjića je više od glume zanimala režija, jer je želio snimiti svoj prvi dugometražni film. Zajedno smo, s povremenim prekidima, radili na scenariju, koji smo u dobroj mjeri priveli kraju, ali do snimanja filma nikada nije došlo. Janjić je imao namjeru snimiti film po uzoru na Altmanove "Kratke rezove" i strip "Bosanske basne" slovenskog strip autora Tomaža Lavriča koji je početkom 2000-ih objavio ugledni francuski strip izdavač Glenat. "Bosanske basne" su potresna zbirka priča o ratu u Bosni i Hercegovini. Mi, u svom scenariju nismo koristili nijedan od Lavričevih motiva, već koncept koji je na velika vrata u svijet filma uveo Robert Altman, radeći svoje "Kratke rezove" prema desetak priča Raymonda Carvera.

Ludilo

"Ludilo" sa snimanja "Čaruge" povremeno se sa seta prenosilo i u stvarni život. Postoji jedna anegdota sa snimanja tog filma, koju mi je jednom ispričao Davor Janjić, a čuo sam je i iz drugih izvora. Nakon što su snimili svoje scene, Ivo Gregurević i Davor Janjić su u kostimima otišli u neki sjenik u blizini i tu se zapili. Kada su izišli vani, snimanje je u međuvremenu završilo i ekipa je otišla sa seta. Snimalo se negdje u okolici Zagreba. Pošto nisu imali drugog prijevoza do grada, Gregurević i Janjić su uzeli konje koje su koristili na snimanju, te na njima došli do Trga bana Jelačića, gdje ih je uhapsila policija.  

Čuveni engleski glumac Daniel Day-Lewis, koji je u svijetu filma poznat po opsesivnim pripremama za filmske uloge i koji je ostvario neke od najboljih glumačkih kreacija uopće, na setu se, sve do završetka snimanja, "pretvarao" u lika kojeg glumi. Pošto je uglavnom igrao manijakalne, psihotične likove, svi na setu su zazirali od njega, smatrajući ga luđakom.

Vrhunska glumačka ostvarenja, dakle, neka su vrsta plesa na rubu provalije i "ugovora s vragom", što vrijedi i u slučaju Ive Gregurevića i Davora Janjića iz spomenute anegdote. Jesu li oni u svojoj glavi, dok su na konjima išli prema Trgu bana Jelačića, još uvijek bili u svojim ulogama, odnosno jesu li u tom trenutku bili Ivo Gregurević i Davor Janjić ili Jovo Čaruga i Mali?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.