Zločin i kazna (i ostali klasični mitovi)

Sve nas je šokirala prošla srijeda, bilo zbog prijenosa samoubojstva, bilo zbog same presude. No, za dobrobit svakog pojedinca privatno, tebe i mene, teatar zvani haška pravda treba razložiti. Ne da bismo prekrajali povijest, ne da bismo izvrtali presude, nego da ne ostavimo sjemena za novi rat. Da ne ostavimo neriješena pitanja za mladost koja je već stasala, a mlađa je od Daytona, mlađa je od Herceg-Bosne.

Takozvana paradržava

Ne postoji neka druga riječ koja se u medijima posljednjih dana vrtjela češće od takozvane. Ovu su riječ silovali brojni mediji, što brzopletošću, što manjkom semantičke svjesnosti, što latentnim domoljubljem, a iskrenom mržnjom prema Hrvatima i svemu hrvatskome. Takozvana Herceg-Bosna. Nitko ne kaže takozvani ZAVNOBiH. Nitko ne kaže takozvani kralj Tvrtko, nitko ne kaže takozvani herceg Stjepan, niti takozvani Tito, a čak Tito jest ''tako zvani'' - tako su ga zvali, a ime mu je bilo Josip.

Nema tu ništa tako zvano, riječ je o vojno-političkoj organizaciji koja je početkom devedesetih osmišljena radi obrane Hrvata na teritoriju na kojem su stoljećima živjeli. Ako je tako zvana takozvana, onda je takozvani i Washingtonski sporazum kojim je takozvana Herceg-Bosna ušla u sastav takozvane Federacije BiH, a potom je takozvani i daytonsko-pariški Opći okvirni sporazum kojim je nastala takozvana suvremena Bosna i Hercegovina, neovisna, nedjeljiva i neporeciva.

Nema tu ništa takozvano (osim takozvane konvertibilne marke), samo manjak volje da se ratni vihor ušutka u samom korijenju. Čak sam pročitao u par medija i paradržava. Onda sam ja paračovjek, jer moja je prva osobna iz HRHB. Nisam ni školovan, jer moja je osnovna škola s pečatima takozvane.

Volio bih da se novinari i komentatori suzdrže od pridjeva takozvani jer time samo daju povoda sumnji u takozvani suživot. A ja iskreno vjerujem da nitko nije otok i da smo svi okrenuti jedni drugima. To je minimum sućuti prema boli jednog naroda, treba razumjeti i suvremenu hrvatsku tragediju, jedino puštanjem da se mi Hrvati sami suočimo s krivicom, činite nam dobro. Nikakva podbadanja neće pomoći hrvatskom političkom eurosazrijevanju.

Pokajanje

A hrvatski narod u Bosni i Hercegovini upravo treba sam sazreti. Ne smije se, primjerice, negirati Grabovica, vjerojatno najsvirepiji (ako takav pridjev uopće postoji) zločin koji se dogodio u Bosni i Hercegovini. Tu su kidani dijelovi tijela, tu je i najmlađa bosanskohercegovačka žrtva ratnog zločina, Mladenka, koja nije doživjela četvrti rođendan.

Ali, sudbina je htjela da se zločini u BiH događaju paralelno, da se ne može reći da je netko reagirao na nešto. Zločin u Trusini tako se dogodio istog dana kada i onaj u Ahmićima, tako je nebeski poredak uredio da se niti jedan od bosanskohercegovačkih naroda ne bi uzoholio veličinom svoje žrtve, sjajem svoje pobjede.

Zašto ovo naglašavam?! U trokutu Konjic-Jablanica-Prozor(Rama) proteže se bolno svjedočansto o težini zločina, o sveopćem porazu u ratu bez pobjednika. Tu nema bosanskohercegovačkog konstitutivnog naroda koji nije osjetio stradanje, stoga nabrajanje gdje je tko držao koju liniju razgraničenja, niti tko je koga više protjerao, ništa to neće pomoći pomirenju i zajedničkoj budućnosti.

Ono što također neće pomoći, a to je glavna zamjerka Hrvatima u čitavoj ovoj tragediji pravde i pravednosti, kako se nakon pet rečenica o presudi šestorci skrene na ime stožerne i predsjednika. Ovdje nije suđeno ideolozima Herceg-Bosne, ovdje je presuđeno šestorici koji su se nešto pitali, šestorici koji su propustili u svakom svom pisanom dokumentu naglasiti kažnjivost nepoštivanja Ženevskih konvencija i džentlmenskih pravila ratovanja. Nas rimokatolike uče da je i propust grijeh, i to je vjerniku najteže objasniti. Evo primjera kako je propust grijeh. Propustiti sankcionirati budalu koja siluje, kolje, pljačka...

Ozdravljenje

I da skratim, jer znam da nam je svima muka, meni dok pišem, vama dok čitate, svima dok budimo stare rane. Ako se Slobodan Praljak nije htio nositi s nazivom zločinac, on je to i riješio na najbolji način na koji je znao. Stoički. S mirom u duši. Ma što mi mislili o kazni i smrti i pravdi...

Ono što je bitno jesu osobe koje će doživjeti izlazak iz pritvora. Upitajte se, da ti ili ja ukrademo automobil, iz bilo kojeg razloga, opravdanog, neopravdanog. Uhvate nas, kazne, odradimo kaznu, zatvora ili kako god... Jesmo li mi potom zločinci?! Ili samo osuđeni?! Jesmo li vratili dug društvu nakon odrađene kazne.

Naše se društvo bazira na humanoj kazni, koja će iznjedriti revitaliziranog, humanijeg čovjeka. Ne na kazni koja će onome koji je pogriješio ostaviti trajni biljeg zločinca i dati povod da to čini i dalje. Zašto se podbadati završenim sudskim procesima?! Komu će to pomoći? Našoj djeci, koju guramo u novi rat, sigurno neće.

Sudske se kazne moraju poštivati. Gorak se okus u ustima mora prevladati. Ali ništa ne opravdava gajenje nove mržnje među narodima.