Samoposluživanje pravom: Naš i njihov Tribunal

''Osobno sam danas, kao pripadnik hrvatskog naroda, presretan što su generali Ante Gotovina i Mladen Markač na slobodi. Moj osjećaj dijeli većina Hrvata koji žive u Republici Hrvatskoj, ali i većina Hrvata kojima je domovina BiH''. Tako je prije pet godina i dvije sedmice govorio Dragan Čović.

Istom je prilikom, pisalo je upravo na ovom portalu, u rubrici vijesti, dodao da je svjestan kako svaka presuda, pogotovo kada se radi o ratnim zločinima, izaziva potpuno različite osjećaje i komentare kod tri naroda u BiH, ali i u regiji.

''Tri strane u BiH imaju različit pogled na rad tribunala, od krajnje negativnih koji tvrde da rad tribunala šteti odnosima u BiH, do ocjene koju ja podržavam, a to je da bez tribunala ne možemo govoriti o pravdi na području bivše Jugoslavije... Također, uvjeren sam da vaš posao nije ostvariti pomirenje nego ostvariti istinu i pravdu...'' Tako je, između ostalog, prije šest mjeseci govorio Dragan Čović, otvarajući u Sarajevu konferenciju nazvanu "Dijalozi o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju", kojoj je prisustvovao i glavni tužilac Haškog tribunala, Serge Brammertz.

''Mi cijenimo da je ovo primarno poruka i zločin prema svim časnim predstavnicima časnika HVO-a i svim Hrvatima u BiH. HNS je jedinstven oko čina presude i trebamo je prepoznati kao neprihvatljivu za nas i ona je pravno neutemeljena, neprincipijelana do kraja, rekao bih da je zločinačka prema svakom časnom predstavniku HVO-a''. Tako je govorio Dragan Čović nakon izricanja pravosnažne presude u procesu protiv Jadranka Prlića i ostalih.

Hrvatski narodni sabor, onaj što je prema Čovićevoj tvrdnji jedinstven – a jeste, jer služi da ima mišljenje Dragana Čovića - saopćio je, između ostalog: ''Podsjećamo kako je jedna od zadaća Haškoga suda doprinositi miru i pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije''.

Da, dakle, skratimo i prepričamo sve to što je Čović sam, svojim riječima, ili onim HNS-a, kazao od  2012. godine do evo jučer, prekjučer: oslobađajuće presude hrvatskim oficirima vesele Hrvate, ali ne i druge narode u BiH i regiji; bez Haaga u istoj toj Bosni i Hercegovini i regiji, međutim, nema pravde; posao Tribunala nije da doprinosi miru i pomirenju, već otkrivanju istine i pravde, osim u određenim, specifičnim situacijama, koje, što je uobičajeno kada se radi o ratnim zločinima, kod Hrvata izazivaju drugačije osjećaje nego kod drugih naroda u BiH i regiji.

Nije samo predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i neprikosnoveni šef Hrvatske demokratske zajednice, Dragan Čović, licemjeran kada, u različitim vremenskim periodima i zgodama, govori o radu i učincima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, već je i on, Dragan Čović, licemjeran kada, u različitim vremenskim periodima i zgodama, govori o radu i učincima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Da nije dugoročno opasno, mogli bi reći kako je poprilično dosadno gledati reprizu reprizine reprize nakon svake presude, kakva god ona bila i kome god bila izrečena. Euforija s jedne i kuknjava s drugih ili, ponekad, samo druge strane, a može i obrnuto, uz patetično pozivanje na žrtve, na mrtve kojima, kako u jednoj pjesmi kaže Damir Avdić, ruke nisu bile pružane dok su živi bili - već su im vezane žicom – pokazuju koliko je naivno bilo očekivati da presude Trubunala izgrađuju povjerenje među narodima. Onim narodima što svesrdno podržavaju politike kojima je mir nastavak rata drugim sredstvima. 

Ni poslije sukoba sa jasnijim, jednostavnijim ishodom od bosanskohercegovačkog, nije dolazilo do pomirenja onih što su, dok jedni nisu pobijedili, razmjenjivali municiju kroz puščane cijevi. Naša je perspektiva u tom pomirenju još gora: ne samo što se neće pomiriti oni što su ratovali, već neće ni, najmanje, prve generacije čuvara ratničkih sjećanja. I oni će, parfrazirajući Čovića, kada god se bude govorilo o ratnim zločinima i zločincima, izazivati potpuno različite osjećaje i komentare kod tri naroda u BiH, ali i u regiji. Jedino što više neće postojati sud kojeg će onda moći okriviti da im smeta u igradnji sreće i veselja. Tribunal je, naime, svoj posao završio. Mi svoj nismo ni započeli... A i nećemo tako skoro.