Teorija velikog vlaka

Neki su uvjereni da živimo u vremenu Sheldona Coopera. Ima logike u tome. Zabavljamo se zastavama. Vlakovi su udarna tema u vijestima. Pitamo se kojoj oblasti istraživanja da se posvetimo kad sve je već poznato osim što nas čeka iza crne rupe. Spolno općimo jednom u sedam sezona, ali nas zato svi u zdrav mozak, čak i inženjeri prava. Howardove mame više nema, a ka' će Đekna, ne zna se.

Ova me ideja sveudilj nadahnjivaše dok ne razmislih dvaput o istomu.

Razlika između Lee Coopera i Sheldona Coopera

Moguće je vrlo lako da živimo u crnom paralelnom svijetu Sheldona Coopera. Zastave ovdje dižemo iz zabave zazivajući rat, ono svi ga se kao pribojavaju, a svako malo netko ga prizove, nekim kosturnicama, nekim obilježavanjima zločina, nekim prisjećanjima velikoratovskih stogodišnjica. Spolno općimo, istina, ali u svoje dvije godine iskustva sa svrsishodnim spolnim općenjem nije mi jasno samo zašto mladost šuti o ružičastom slonu u prostoriji, a to je nepostojanje zakonske legislative za državno poticanje MPO postupaka. Susrećem poznata lica po klinikama, drkaju u čašice, žene im klomifene umjesto dražeja krkaju. I šute, valjda da im se ne skrenu lijepe misli, sise, guzice, sise, guzice, čašica, ne zaboravi čašicu... U zdrav nas mozak pritom inženjeneri prava: akademik, riđobradi i poljoprivrednik koji je za poslijediplomski upisao secesiju.

Bavimo se znanstvenim istraživanjem vlakova koji voze i vozova koje razvlačimo, to kao oblast u kojoj nema istraživanja, a što je najgore, pogrešno smo uvjereni da je burek jedino s mesom. Najglasniji su pritom oni koji se zaklinju u Tursku, a koliko sam turskog dosad naučio, börek je pita, a pita je pida, a pida nema nikakve veze sa zeljanicom, mojom omiljenom pitom. Što se Howardove mame tiče, Tita više nema, a za Đeknu, istina, još ne znamo. Crna rupa – tko kaže da iz crne rupe ništa ne može izaći, karte u jednom smjeru za Irsku, Njemačku i Austriju su eklatantan primjer da je egzodus iz Crne rupe moguć i jedini izgledan ishod. Ali u Crnu rupu nitko se ne želi vratiti. To je konačni dokaz da je ovo obrnuta stvarnost. Na tvoju i moju žalost, nas koji ovdje ostajemo.

Zašto je toliko tužno ostati?

Da vas ne umaram pretakanjem iz šupljeg u prazno. Evo vam stoga nekoliko primjera zašto je tužno ostati.

Prije godinu i nešto majku ste mi spominjali na tekst o Mahiru, predlagali mi da se ubijem i slično, jer sam, eto, prepoznao Mahira u sebi. Vi ste bili glasni, pozivali na prosvjede, međutim, niste prepoznali djelić Mahirove patnje u sebi i sve je ostalo na Facebook pobuni i šerovima, a evo sada i Mahirov očuh mu se, duši, pridružio, Dubravko Lovrenović, no Mahirov spomen pravde nije dočekao. Od tada svjedočili smo još brojnim zlostavljanjima djece.

Od tada smo svjedočili da je dječji doplatak preskup, iako se radi o nekoliko maraka po djetetu. Da su knjige i preteške i preskupe, ima ovih naprednih sustava obrazovanja koji po razredu godišnje koštaju oko 300KM (bez olovaka, bilježnica itd.). Vjerojatno je skup proces naučiti djecu da su majorizirana.

Neka su djeca jednakija od druge

Svjedočili smo također da djeca koja, unatoč neimaštini i gladi i preteškom obrazovanju nešto i nauče, ne budu sva vrednovana isto. Neka ne zasluže biti nagrađena za svoj trud, šta znaš, možda su iz turske škole pa znaju što je burek, a što pita. To bi moglo predstavljati problem, razviju li se u ljevičare, recimo.

Svjedočili smo potom da stativa od gola može ubiti dijete, pogotovo ako igrom slučaja nekoliko puta padne po istomu. Tada smo opet svjedočili da nisu sva djeca ista pa ona koja imaju para, imaju i alibi. Ova druga, bijedna, imaju višestruke frakture, lezije, kontuzije i borbu za život.

Potom svjedočismo da postoje obična mahalska djeca i premijerska djeca. Ova potonja se rode zaposlena. Istodobno, djeca bez roditelja, znači ta koja definitivno nisu premijerska, kad postanu punoljetna, nemaju gdje. Država ne samo da ne poznaje zakonski okvir koji bi 'siročadi' omogućio socijalizaciju, integraciju, osnivanje vlastite obitelji, nego se ta ista država iz petnih žila trudi da onemogući one koji im hoće pomoći. Ako ne vjerujete da je tako, pitajte ljudi iz Kuće na pola puta.

Na kraju, svjedočimo da njih nekoliko žele našu djecu spremiti u rat. Kao da već sada nisu shvatili da su obično topovsko meso, da im to i primjerom pokažu.

Eto zato je tužno ostati. No, nakon što je balkanska despotija koja se voli zvati političarima shvatila da su vlakovi dobar način za pobjeći odavde, odlučili su ih ili ukinuti ili poslati u pogrešnom smjeru, okićene višejezičnim cirkuskim floskulama.