Teorija napaljenih ruina
Velike stvari dogodile su se posljednjih tjedana. Primjerice, u Sarajevu očistilo tramvaje. Hvale vrijedno. Taj čin pokazuje dvije stvari: prvo – da je u ovoj zemlji moguće urediti stvari, čak i ako imamo godinama zamrznuti status quo, čak i ako se radi o zapuštenim šinskim vozilima, i drugo – da je bar jedan šef u ovoj državi nekad pročitao nešto. Primjerice o njujorškoj metodi ‘razbijenih prozora’.
New York je svojevremeno slovio za najgoru moguću kriminalnu rupčagu na svijetu, u njemu si krajem 1970-ih i početkom 1980-ih bio siguran otprilike kao u sarajevskom tramvaju. Možda i manje. A onda je 1982. godine izašao članak dvojice sociologa Wilsona i Kellinga u časopisu The Atlantic Monthly u kojem je naveden primjer zgrade na kojoj su vandali razbili par prozora. Ti razbijeni prozori otvorena su pozivnica svakome da razbije i ostale prozore, a potom, kada razbiju dovoljno prozora, vandali bi i provalili u zgradu.
Popravak prozora uskoro je počeo s primjenom u svim crnim zonama New Yorka, od metroa do napola divljih, zapuštenih naselja. Prozore su vlasti New Yorka redovito popravljale, ma koliko vandali bili uporni. Postupno, stopa nasilja u New Yorku počela je opadati. Godine 1996., kao nastavak tih mjera za povećanje sigurnosti, uvedena je mjera nulte tolerancije na alkohol kod mladih vozača... i korak po korak, New York je iz legla kriminala prerastao u sigurnu svjetsku metropolu. Nije toliko izvjesno da će vas danas u sred bijela dana na ulicama New Yorka presresti pljačkaši i otuđiti vam i posljednju banku.
Čistim vagonima u dijasporu
Još dobrih stvari. Posljednjih tjedana oživljen je i dugo očekivani san u obliku španjolskog električnog šinskog vozila. Sjećam se kad smo slušali bajke o Talgo vlakovima, o Končarevim niskopodnim kompozicijama, kada su nas testno vozili svježe obnovljenim betonskim pragovima, išlo je sve glatko kao po maslacu... Ali nikad nismo dočekali implementaciju projekta. Evo sad napokon imamo priliku od Čapljine do Sarajeva, u vrhunskom komforu, stići za cca. dva i pol sata.
Nije da je Talgo redom vožnje naklonjen sirotinji koja iz Neuma, Stoca, Čapljine ili Ljubuškog ide u Sarajevo po njemačku radnu vizu, više je naklonjen sarajevskoj radničkoj klasi koja je pošla trošiti novac na hrvatskoj rivijeri. No, bitno je da vlak ide, svojevremeno, najdraža mi je pjesma bila o ukidanju vlaka, od moga zemljaka Ljube Krmeka. Drago mi je da će sada ta pjesma dobiti na vrijednosti kao svjedok jednog suludog vremena u kojem bijaše mir, ali vlaka nigdje.
Puštanje u pogon Talgo kompozicije opet pokazuje neke stvari: prvo – da prometovanje vlaka nema neke specijalne veze s kvalitetom infrastrukture koliko s količinom mafije u upravi željeznica, i drugo – da su u anamoonoj Jugoslaviji bili puno bolji vozači jerbo su s onim starim kompozicijama uspijevali stići iz Gabele do Rajlovca za manje vremena, ako se dobro sjećam, nešto manje od dva sata, nego li ovi danas iz Čapljine u Sarajevo, točnije, za oko dva i pol sata. Razlog je vjerojatno činjenica da za prelazak dionice od Rajlovca do Sarajeva Talgo vlaku treba 11 godina.
Teorija velikih riba
Primjere ovih šinskih vozila uzimam za primjer dobroga u Bosni i Hercegovini. Malo ćemo za sitne propuste i progledati kroz prste, bitno je da se nešto napokon pomaknulo s mjesta. Veći su iskorak čisti tramvaji i prometovanje Talga nego li svi euroupitnici koje nam podvaljuju domaći političari.
No, da popričamo malo i o ne tako dobromu. Policija se jučer hvali rješavanjem slučaja požara u Slavoniji DI i pokušaja prikrivanja ubojstva.
Slavonija DI ona je zgrada iz članka u njujorkom časopisu s početka ovog teksta. Ta zgrada godinama nikoga nije izazivala da razbija, da ruši, ruina k’o ruina, zgodno mjesto za našikat se vikendom i pravit haos. Ima takvih ruina na bacanje u nekad razvijenoj Hercegovini, a danas jezgri beha iseljeništva u Njemačku, Austriju i Irsku.
Slavoniju DI spalio je samoprozvani zaštitar i ubojica. Nikakav ulični vandal, obijač golfova i dripac. Samoprozvani čuvar reda i zakona. Što nam to objašnjava?
Zapravo, pomnom analizom svih događaja u New Yorku posljednjih tridesetak godina (nije ovo moja teorija, ovo zna svaki politolog u SAD-u), stopa kriminala nije se drastično i bajkovito smanjila. Riječ je o višedesetljetnim naporima policije, o nerijetko rigoroznim i kontraverznim potezima, u uklanjanju stotina sitnih dilera i razbojnika s ulica.
I unatoč tim silnim mjerama, ništa se osim percepcije nije promijenilo u New Yorku. Ljudi su samo imali dojam da žive u sigurnijem gradu. Statistike su pokazivale da je New York prerastao u leglo narkotika, točnije u središnjicu narkosvijeta. Sve dok se policija i lokalne vlasti nisu posvetile hvatanju velikih riba, New York nije postao sigurniji grad. Iako su šinska vozila ljepše izgledala. Iako je na ulici bilo manje ološa.
Bosna i Hercegovina isto tako neće postati sigurnija sredina dok policija uklanja sitne dilerčiće, švercere, ubojice meka srca što se sami predadu vlastima. Čitava četa mafije na čelu je države, dok se policija ne uhvati u koštac s njima, džaba krečimo tramvaje, džaba Talgo ide. Nikakve veze nemaju prozori na Slavoniji DI, ako je zakon u rukama pogrešnih zakonodavaca.
