Sve naše neovisnosti

Ovaj tekst nije o današnjem Prazniku. To najprije da riješimo. Osobno imam previše sjećanja koja me vežu za ovaj dan, tako da mi doma imamo više sjetnu atmosferu, nego da praznikujemo. Ovo je više neko transgranično razmišljanje o neovisnosti, a baš eto prigodno danas.

Dan D

Proteklih dana bio je navodno Dan D za Srbiju – hoće li Kosovo dobiti slobodu ili da ne kažem, hoće li postati neovisno. Europska Unija donijela je neki sporazum, za kojeg Josep Borrell tvrdi da ne treba više pregovaranja, a opet, nakon izjava lidera dvije teritorije, da ne vrijeđamo Srbe ovim putem, ne bi se reklo da je Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova imao bliže kraju.

Budimo krajnje pošteni – Srbiji je to iskonski, povijesni teritorij, nekadašnje Raške, tu se opet vodila i Kosovska Bitka, također bitan segment srpske povijesti, ili srbijanske, ako ćete geografski precizno.

Opet, to je zemlja koju već odavno naseljavaju Albanci. Albanci, koji na Tita gledaju kao na okupatora i diktatora, pa eto, ako ne vjerujete da ga takvim gledaju, samo poslušajte bilo koju izjavu Edija Rame, aktualnog prvog Albanca. Da ti isti ljudi nagrnu u srbijansku Skupštinu, vjerujte da bi Vučićeva vlast izgledala mnogo mlohavije, a opet, možda Vučić danas ne bi ni bio predsjednik Srbije, da se svi ti silni Albanci pitaju u Srbiji.

Prosječni Srbijanac ne razmišlja o Kosovu, mislim, ne razmišlja svakodnevno. Većini njih je Kosovo dosadna priča i ne rješava pitanje loše infrastrukture, zagađenog zraka, premalih primanja u realnom sektoru, sve snažnijeg pritiska radnika iz imigracije, na štetu Srbijanaca koji su prisiljeni emigrirati u Europsku Uniju.

A opet, ako se gleda na povijesne točke, onda je Ukrajina Rusija. Onda je Hrvatska do Beograda. Onda je Bosna do Poljske (i Zadra), a onda su i Njemačka i Rusija prvi susjedi Bosni, jer su i oni bili do Poljske. Opet, ima 30 i skoro 40 milijuna Poljaka koji se neće složiti s ovim idejama. To su problemi oko povijesnih granica. Ove druge – pa, jednako su složene.

Dan 1. ožujka

Primjerice, Srbija bi se rasteretila da Kosovo dobije neovisnost, ali problem ne bi nestao. Pitanje Zajednice Srpskih Opština bi na isti način potkopavalo Kosovo, apsolutno jednako kao danas Kosovo što potkopava Srbiju. I taj problem ide u nedogled.

Uzmite nas ovamo za primjer. Schmidt i stalna krpljenja domaćih ustavnih rupa. Ali nitko neće novi Ustav, neki takozvani Novi Dayton. Bosni i Hercegovini su na teret četiri, zapravo tri i pol razine vlasti. Republika Srpska je previše centralizirana za geografski razuđenu sredinu, njima ne bi škodili recimo, dva-tri kantona. Ali ne daj Bože o tome i raspravljati. Federacija s ovih svojih pola razine viška ima previše razina vlasti. I to opet svi znaju, ali čim se spomene da se, ne znam, iz prosto tehničkih razloga, primjerice ujedine hercegovački kantoni, onda to poziva neke davne duhove Herceg-Bosne iz 90-ih.

A svi znamo da ovako ne valja. Ali mi smo neovisni od referenduma 1992. i sad nam je daleko bolje nego kad smo bili ovisni. A svi znate da smo jednog despota, komunizam, zamijenili drugim, demokraturom. Bježali smo od Miloševića i utrčali u zagrljaj raznim malim Miloševićima, puno jadnijim, ali zato desetostruko okrutnijim od njega.

Sada maštamo o Europskoj Uniji, ali to je ponovno gubljenje te teško izborene neovisnosti, zarad neke druge, sigurnije ovisnosti.

Independence Day

No opet, nije samo riječ o ovakvoj balkanizacijskoj kavzineovisnosti. Europska Unija je do unatrag koju godinu bila Meka ljudskih prava i sloboda, bila je simbol dobroj i uglađenog života, snage i samostalnosti. I onda ju je jedan najobičniji rat, kakvih godišnje ima barem desetak širom svijeta, uzdrmao, pokazao koliko zapravo Europska Unija nije neovisna sama po sebi.

U Europi je gotovo nemoguće živjeti bez električne energije, nafte i plina iz Rusije. I dan danas, kada nas uvjeravaju da su presjekli sve veze s ruskim energentima, ti isti nafta i plin ulaze u Europu, samo sada preko novih igrača, s Bliskog Istoka, preko Turske ili Kine. Ja sam nedavno kupio pametnu grijalicu, na kojoj s donje strane piše da je napravljena u Rusiji. Nije stara zaliha, svježe uvezena grijalica od prije kojih pola godine, zdelana v Rusii, ili kako li oni već kažu. Kako, ako nema pravaca za trgovinu električnom opremom, zbog sigurnosti i koječega. Pa naravno, preko Kine. Lijepo udaren kineski logo naprijed preko grijalice, baš onako kao što su onih istih 1990-ih prodavali Panasonic i GoldStar (kasnije LG) i IBM i Sony, a pisalo na naljepnici Made in Indonesia, Made in PRC, Made in Bangladesh.

Pitanje je, dakle, je li itko neovisan na svijetu. Što bi Sjedinjene Američke Države napravile da im Kanada i Meksiko i Venezuela pogotovo ne prodaju gorivo. Zamislite da moraju platiti vlastitu radnu snagu na bušotinama. Pa na kratko su to vidjeli, neredi širom zemlje bili kad je cijena barela dosegnula cijenu koliko mi plaćamo litru goriva.

Što je zapravo, neovisnost, ako i Kosovo trči da sutra ponovno bude u europskoj zajednici sa Srbijom? Ili ako Ukrajina bježi od Moskve da bi sutra Briselu bila vukojebina gdje se željezo topi i gdje sadiš nuklearke poput Černobilja? Mi bismo se rado odrekli i srpskog i bosanskog i hrvatskog jezika, samo da imamo standard života kao Nijemci. A Nijemac opet kuka kako mu je loše, pogotovo kad dio novca šalje u neke tamo vukojebine poput Španjolske ili Grčke ili Bog sačuvaj Slovenije i Hrvatske!

Koliko smo uistinu neovisni, ako nas jedna jedina plaća dijeli od prosjačkog života? Koliko smo neovisni, ako nismo ovisni o opijatima, ali jesmo o antidepresivima, ili čašici alkohola, koja je opet antidepresiv, svojevrsni. Koliko smo neovisni, ako bismo bez pomoći drugih mogli samo popeti se na najviši most i baciti se, eto koliko nam život samima, neovisnima, vrijedi?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.