Samo ću ja pet minuta

"Gospodine, ne možete tu parkirati, to je samo za zaposlene!" viče mi portir pred ulazom u jednu instituciju.

"Samo ću ja pet minuta! Tu da nekog pokupim", odgovaram i dalje se pravim da ga ne čujem. Kao pričam na mobitel i mašem mu rukom u kojoj su ključevi.

I njega boli briga, isto je plaćen, svađao se sa mnom i zvao policiju ili samo sjeo natrag nakon izraženog nezadovoljstva. Iz policije, znamo to dobro i on i ja, nitko ionako neće doći, lijeno im otkako je Mujaga Komadina krenuo s iskopavanjem kolektora. Odavno je to već tako, budući da kolektore kopaju neki arheolozi, četkicama i žličicama, ima već djece koja ne pamte da je bilo vrijeme prije nego su se gradili kolektori. Kažu čak i da djeca, umjesto mama i tata, prvu riječ izgovore: "Jupa!"

Kako odmičem od automobila, neka se baba umalo sudari sa mnom.

"Nos'te đava, babo, umalo ti kuk ne slomih!"

Ona nešto pita, nešto moli, možda para prosi.

"Nemam ja ništa!"

Pokazuje mi na auto baba.

"A to, samo ću ja pet minuta!"

Svojim sam poslom otišao, pet minuta postalo je 45, kad sam se vratio, portir me nezadovoljno gleda, a i ona baba uredno stoji kod auta.

"Šta je, baba, dokle?" mašem joj ja šanerski, a ona me gleda.

"Na Bijeli Brijeg. Ortopedu."

Gledam u babu, neka je kržljava, a čekala me je svih (četrdeset)pet minuta lakovjerno, pogledam portira, on se zadovoljno keseri... A ništa, otključam babi i odvezem je na Bijeli. Nisam ja šupak.

Koncept moralnoga

Ova anegdota iščupana je iz bilo kog od naših života. Svi smo imali sličnu epizodu, ma koliko glumili da smo siroti, pošteni, moralni...

Dok je čovjek bio primitivni pećinar, nismo mogli jedan drugomu vjerovati. Tada smo već formirali društvene okvire. Vjerojatno bazirane na ogovaranju. Ta su prva plemena bila malena i svak je svakog znao, ogovaranje je imalo smisla, bio je to prvi društveni normativ u ponašanju. Ako bi se tko osjetio uvrijeđenim zbog lažnog ogovaranja, inscenirao bi kakav verbalni okršaj, rjeđe je dolazilo i do fizičkog obračuna, većinom se samo razmetalo galamom.

Vrlo brzo ljudi su osmislili koncept imaginarnog, to bi im pomoglo u planiranju i učenju, recimo, bizoni se skupe na Radobolji na pojilu svakoga dana u četvrtu uru, tu ih valja nespremne loviti. Vrlo brzo ljudi su koncept počeli iskrivljivati, lagati. Ne možeš tu magare parkirati, to je moja zemlja. Samo ću ja pet minuta.

Koncept se širio, recimo, zamisli da sam poglavica svih poglavica gradskog područja podno Veleža, zamisli da bog čuči na maglovitom vrhu Veleža, hajmo mu postaviti repetitor Radio Sarajeva. Onda su, nakon nastanka prvih vjera, došle i prve hereze, zamisli da bog ne čuči na Veležu, nego na Čvrsnici, hajmo smaknuti repetitor, a postaviti križ na Čvrsnici. Ali tko će ljude natjerati da dižu materijal ponovo na Čvrsnicu, dobro, hajde da postavimo križ na Humu, a od para što ne potrošimo, kupićemo sebi Audije.

Tako je nastala i korupcija.

Kontrakoncepcija

U tisućljećima se izvorni imaginarni koncept nije mijenjao, samo se korumpirao. Prvi su ljudi imali obitelj, pa pleme, pa Boga, pa kralja, pa državu... Kao moralni društveni autoritet, ali uvijek smo pronalazili neki razlog da iskrivimo zakone i norme, na svoju vlastitu korist. Zato propadaju religije, zato kraljevstva trunu, zato države dobivaju prefiks "eks".

Uvijek je netko samo nešto pet minuta radio, samo se ovo ne odnosi na njega, samo se ono ne odnosi na njega.

Kada danas razmišljate o odlasku iz Bosne i Hercegovine, nerijetko mislite da je tamo negdje vani bolje jer se znaju kriteriji, pravila... Ali zar kriterije i pravila ne možete imati i ovdje?! Zar vam kolektivni ugovori u ŽZH nisu dokaz da se može, zar vam Pravo na Grad ne pokazuje da imate pravo tražiti odgovornost, zar vam inicijativa Transparentno ne govori da svi imamo ista prava?! Nemamo ista prava, ako ih ne izborimo. Ali ako se ne borimo, onda je svejedno jesmo li ostali ovdje ili će nas ugnjetavati u Njemačkoj. Robovi nisu izgradili piramide, jednostavno, jer ih tada nisu zlostavljali. Robove su zlostavljali civilizirani ljudi zapada, na poljima pamuka. I to sve dok netko nije rekao, dosta, ne može više ovako.

Možeš ti lajati na političare, ali dok god ćeš ti samo pet minuta biti izvan okvira koji vrijede svima, ne smiješ tražiti njihovu odgovornost. A kad urediš sebe i od sebe kreneš tražiti izvrsnost, onda neka glave padaju. Neka svi odu u drugo agregatnom stanje.