Nuklearni herpes zoster

Ovotjedno promišljanje je pomalo tehničko, no izdržite. Sve su ovo zanimljive informacije koje nećete naći nigdje na jednom mjestu, a ja ih iz hobija godinama proučavam. Na 86. mjestu atomske ljestvice nalazi se plemeniti plin radon, vjerojatno jedan od najrjeđih kemijskih elemenata. Radon nastaje poluraspadom torija ili urana, vrlo dobro poznatih radioaktivnih materija, a radon je otprilike na pola puta raspada u olovo, koje, znamo, nije radioaktivno, ali itekako ne pripada u našim organizmima.

Zašto je ipak radon zanimljiv? Na sobnoj temperaturi bezbojan je, bez okusa i mirisa, teži od zraka i postoji nepunih četiri dana prije nego se nastavi raspadati dalje put olova. No, budući da su njegovi prethodnici, između ostalih, uran i torij, tvari koje ostaju (ne)stabilne desecima tisuća godina, tako radon nastaje na svakom ćošku lijepe naše Zemlje. U tvom podrumu, u crkvi, u džamiji, na tavanu, u kuhinji, ispred televizije, na sobnom biciklu, u stranci... Svugdje. Budući ga nikako ne osjetiš, udahneš ga i nerijetko tako baš u trenutku kad se pošao raspasti dalje u neku od drugih otrovnih tvari koje ćeš osjećati. Kada se krene raspadati, radonu treba oko sat vremena da se pretvori u nestabilan izotop olova. Ako je već ušao u krvotok, to će olovo ostati u tebi. Nakon mjesec dana taj nestabilni izotop postaje samo obično, sveprisutno olovo. Ono koje polagano ubija sve nas još otkako smo izumili motor s unutarnjim izgaranjem. Ono, nešto poput herpes zostera, jednom kad je tu, više ga se ne možeš riješiti. Samo ga možeš sakriti.

Propuh – najveći neprijatelj

Mada je propuh nerijetko na glasu tihog ubojice, prava je istina da vas jedino propuh, odnosno redovito provjetravanje prostorija u kojima živite štiti od boksača radona, radioaktivnog, a plemenitog ubojice. Nikad nisam čuo da je netko od vas prosvjedovao pred bilo kojim veleposlanstvom zbog propuha, a znate se žestoko posvađati oko bureka, iako svaki načitan politglot zna kako börek (tur. savijača) može biti s mesom, sa sirom, sa zeljem, a zlu ne trebalo i s nutelom. Ali uredno biste prosvjedovali Hrvatskoj protiv Trgovske gore.

Svi volite mobitele. I da vam televizor radi čitav dan, bezze. Rado biste imali električna kola, makar se nikad niste zapitali kako nastaje električna energija za ista. Ne morate mi vjerovati, ali bilo koji fizičar objasnit će vam kako je nuklearna fisija skoro pa najčistiji oblik dobivanja električne energije. Termoelektrane bljuju ugljen-dioksid kao aždaje, hidroelektrane uništavaju biodiverzitet, solarne elektrane remete mikroklimatske prilike... Od nuklearki su čistije samo vjetroelektrane, koje su poznate po svojoj nepouzdanosti. Dok ne otkrijemo fuziju na sobnoj temperaturi, u narednih 20-50 godina, uran nam je najbolji saveznik da ne živimo u mraku.

Kvaka oko urana je što se jedna njegova štanga koristi nekih 7, 8 ili možda već danas i 10 godina. Potom je neupotrebljiva za električnu energiju, ali i dalje opasna po život. Većina osiromašenog uranija zapravo je smještena u nuklearci i radnici svakodnevno prolaze tuda. Naime, uranij se desetljećima „hladi” vodom, u krugu elektrana, zato što je tu stručno osoblje, ukoliko što krene po zlu. Nesreća u Fukushimi izbila je baš u tom pogonu za hlađenje šipki, nakon tsunamija. Ali znate li da su u Fukushimi poginula dva čovjeka i 128 bi ih moglo (a možda i ne bi) oboliti od raka? Jel da, impresivno mala brojka za jednu nuklearnu nesreću.

Moja međa je do tu

Da riješimo sada i pitanje Trgovske gore. Kada se uran ohladi dovoljno, od njega se najčešće pravi staklo (prosto objašnjeno, inače, radi se jedan mineral kojem sam zaboravio ime). To staklo i dalje je radioaktivno, ali zauzima mnogo manje prostora od šipke urana. To se staklo potom pakira u olovnu burad, da to tako jednostavno objasnimo, i duboko zakopa. I to bi bilo to. Osim u slučaju potresa ili tsunamija ili rata ili erupcije vulkana ili...

Odlaganje osiromašenog urana na Trgovskoj gori s jedne bi strane bilo jamac sreće i zadovoljstva i budućnosti ove zemlje. Naime, da bi se uran negdje odložio, ta lokacija treba biti savršeno mjesto, bez mušica Majke prirode, bez straha od mogućeg rata, uz uvijek novu potrebu za školovanom radnom snagom koja će moći opsluživati tu burad s radioaktivnim sadržajem. Zapravo, jedan lagan i kulturan, a dobro plaćen posao. Jedan jamac da BiH i Hrvatska više nikada neće ratovati (jer, u suprotnom, i jedna i druga otići će u qrac, ili nešto još gore).

No, element nas glupana sada dolazi. Mi jednostavno nikada nismo pročitali kakvu knjigu da naučimo što je to prokleti osiromašeni uran i zašto ga Amerikanci jednostavno pakuju u metke i granate i siju uokolo po planeti, da se ne bi morali patiti s njegovim pospremanjem na sigurnu lokaciju. Mi kao Bosna i Hercegovina nikada nismo sjeli raspraviti pitanje te proklete granice s Hrvatskom. A to je daleko gore nego što bi ga Hrvatska metnula u neku staru vojarnu. Morebitbidne rat oko toga. A šta će onda biti s buradi?!

Ne možemo biti sigurni da će sve biti u redu, ali planirati najbolje, to je kvaka. Pospremanje urana na Trgovskoj gori ionako je samo privremeno rješenje. Svi koji su ikada otvorili nuklearku znaju da je ključ otkriti fuziju, način dobivanja helija iz vodika koji oslobađa ogromne količine energije. Sasvim sigurno, to će se dogoditi u narednih 20, 30 ili možda 50 godina. Do tada, možemo samo vjerovati u dobrosusjedske namjere. Jer ni Hrvatskoj nije lako reći: Mi ćemo to na Trgovsku goru. Oni također znaju da govna mogu lako odletjeti u ventilator. A nadam se da toliko ludi nisu. Ubili bi tada ne samo nas nego i sebe.

Požuri, Elone Mušče!

Na kraju ću reći i kako ćemo se jednog dana riješiti urana s Trgovske gore. Ispalit ćemo ga na Sunce, finim, jeftinim raketama. Koje sada nisu jeftine. Ako mislite da je to mnogo skupo - jeste. Ali je jeftinije nego ga čuvati i tepati mu na Trgovskoj gori. Ako mislite da je problem samo u parama, čak i nije. Nema veze ispaljivanje na Sunce s činjenicom da Hrvatska i Slovenija nemaju toliko u proračunu, platit će to jednog lijepog sunčanog dana Europska unija. Problem je što (prema podatcima NASA-e) od 100 ispaljenih raketa u Svemir ode samo njih 94. Onih šest ostane u atmosferi, ili eksplodira ili padne natrag. E sad, što ako pođemo ispaliti tu burad s Trgovske gore? Hoće li ona biti ovih 94 ili ovih 6?

Ne glupirajte se, dakle. Mnogo je opasnije za okoliš ovo što Gradska uprava u Mostaru mulja s otrovnim muljem ili medicinskim otpadom. Mnogo je opasnije za okoliš što se izlije otrovni iscjedak iz Şişecama (guglajte ako ne znate). Mnogo je opasnije što se vozi uokolo zatrovana zemlja iz Incela. Mnogo je opasnije što je ćevabdžinica kraj američkog veleposlanstva. Onaj tko jednog dana pokuša izvući šipke urana iz NE Krško itekako dobro zna s čim barata i kako je to opasno, ne samo po BiH, nego po Sloveniju i Hrvatsku jednako. I svi znaju kako su olovna burad samo privremeno rješenje. Bavite se nečim strašnijim, bavite se termoelektranama i dizelskim automobilima. Ona brže ubijaju nego radioaktivnost. Uostalom, udišete radon svakodnevno. Pa jeste li još živi?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.