Rukovodeće tri kite cvijeća

Znate ono kad je sin, sav zaljubljen i uzbuđen, ono pravo zagoren, pitao oca kada je pravo vrijeme za ženidbu, nadavši se kako će dobiti odgovor pozitivan da se odvaži na prosidbu svoje izabranice. No, umjesto odobravanja otac, koji je prepoznao lepršavost mladića, dao mu je pokudu: “Onog trenutka kada prestaneš razmišljati o ženidbi, tada je pravo vrijeme!”

Za sretan brak, stabilan dom, prosperitetnu zemlju, treba odgovornost. Ali... Kako se postiže odgovornost? Kako se, pogotovo, dostiže javna odgovornost?

Prva kita zdravlja i veselja

Naš omiljeni disk džokej i pjevač u usponu je Milorad Dodik. Nema te fešte na kojoj nije zgrabio mikrofon, nema tog međunarodnog čimbenika kojemu nije uputio prigodnu rečenicu. Da je žensko, Mile ne bi bio Mickey nego Nicki Minaj. Uz uvjet da posjeduje takmaca kao Nicki što Cardi ima, imam osjećaj da bi se Mile nerijetko i potukao na javnim događajima. Srećom, Milorad se jednom rađa.

Ne kažem kako Mile nema zdravorazumskih rečenica, tipa što je neki dan lupio za Inzka i dva razdoblja austrijskog ubijanja Srba. Istina oslobađa čovjeka. Veći je problem što Mile nema kočnicu, tako suštinski potrebnu da bi se njegov javni diskurs sveo u granice politički primjerenog. Da je Mile doista glumac, pjevač, stand-up komičar, nikoga ne bi smjelo uznemiravati njegovo laprdanje. Ali kada Mile izrazi podršku Donaldu Trumpu, onda se i komičarima diže kosa na glavi.

Problem je što se on svojevremeno prodao međunarodnjacima kao glas razuma i glas napretka, a danas njegov uspjeh ima itekako porazne efekte. Kako je posljednjih dana naveo Stevo Pucar, profesor sa Univerziteta u Banjaluci, Srpsku je u desetogodišnjem razdoblju napustilo više od 120 tisuća radno sposobnih ljudi. To je jedan čitavi Grad Mostar, ukoliko tražite usporedbu. I to ne Mostar kao uža urbana jezgra, nego Mostar kao gradsko područje.

Lako je pronaći krivce za ove podatke, a veći dio njih je proistekao iz vlasti. Zatvaranje proizvodnog sektora i gomilanje birokratskog aparata. Smanjenje cijene rada u realnom sektoru. Dugogodišnji manjak investicija u obrazovanje, prvenstveno u inžinjerske grane. Daljnja degradacija motiva za majstorskim i zanatskim zanimanjima kroz promociju “uhljebljivanja”. Nije tu, istina, Mile kriv. On je samo zvijezda projekta, čovjek koji se obrazovao za realni sektor, a prekvalifikovao na upravni.

Krivo je to što se on i dalje prodaje kao reformator i obnovitelj Srpske, a ponaša kao kakav ratni lider iste. U petak osveštavao crkvu na Borcima, kod Konjica, znam, to čine sveštenici, ali da je on nije financijski osveštao, šipak bi je bilo. Dolazi na Borke helikopterom. Gospodin pomiluj, pa šta je tu sporno? Ništa, prešednik ima obveze. Međutim, po njega na Borke dolazi ergela službenih Audija, spušta ga u Mostar, na susret s drugom Draganom. Helikopter se nije vratio u Banjaluku. Helikopter je paralelno sišao u Mostar. Nakon sastanka s drugom, Mile sjeda u ergelu sAudijskih konja i ide u zračnu luku, dalje helikopterom do Trebinja. Audiji, naravno, nisu se vratili za Banjaluku, produžiše i oni s vođom dalje put Trebinja.

Nije meni, dakle sporno, ako predsjednik ima Audija. Nije mi sporno niti ako ima helikopter. Sporno mi je sad, ako pođe Mile na Island u bilateralni posjet, hoće li zrakoplovom, a helikopter i Audiji za njim? Trajektom ili da helikopter prenese Audi?

Bahatost, e to je to. Ne što je Mile provodi, nego što je promovira. I dalje urušava Srpsku. Eto Bosna i Hercegovina ga ne zanima. Ali šta da misli mladić iz Čajniča ili Ljubinja, ne može se ugledati na vođu i nabaviti si vrtolet. Mora otići odavde. Jer nije dostojan zvati se Srbinom.

Druga kita mira i pogodbe

Naš omiljeni pravobranitelj Šefik iz Zavidovića. Naravno da će pravnik iz Zavidovića dospjeti do Predsjedništva, prvi put kad sam prolazio budućim koridorom Vc kroz taj predio Bosne i Hercegovine bilo mi je sve jasno. U većinu bosanskohercegovačkih gradova, kad ideš magistralnom cestom, uđeš, prođeš i iziđeš. Samo u slučaju Zavidovića trebaš sići s magistrale, doslovce sići ispod magistrale, da bi se zaputio u naselje. Takva sredina jamačno treba dosta pravne borbe kako bi ostvarila osnovna prava lokalne samouprave i nema nikakva razloga sumnjati u sposobnosti pravnika iz Zavidovića.

Problem je što Šefko u svemu vidi nepravdu. Godinama mi već trubimo kako nema nikakva razloga da se osporava izgradnja Pelješkog (ili je ipak Pelješačkog?!) mosta. U prvom redu, nemamo mi gdje posaditi novu luku Ploče. Da smo ikad i imali gdje, ne bismo još u vrijeme dok se nije pitalo za granice gradili Luku Ploče kao službeno “eksteritorijalnu a našu” luku. Ploče bi danas bile ravne Dubi, izolirana plaža, da nije bilo potrebe Bosne i Hercegovine da umoči prst u more i poveže se sa svijetom. I danas, luka Ploče praktično živi od bosanskohercegovačkog izvoza. Ono malo ingotâ mostarskih što smo prodavali išlo je tuda. Ono malo aluminijevog oksinitrida ulazilo je tuda. Goriva nitko ne bi imao da nije luke Ploče.

Znači nemamo mi potrebu prljati svoj dragulj Neum tuđom kolomasti i tuđim uljem, i bolje bi bilo da ne može nitko ući velikim brodom. Eto Dubrovnik se raduje svakom kruzeru, prije će Dubrovnik  biti skinut s liste svjetske baštine Unescoa nego stara jezgra Mostara. Upravo radi kruzera.

Drugo, eto imao je Bakir osam godina na raspolaganju da ospori izgradnju mosta pa nije. Ne postoji niti jedan službeni dokument koji bi potvrdio kako je princ Bakir ikada prstom maknuo da se izgradnja Pelješkog (ili Pelješačkog?!) zaustavi, obustavi... Dakle, ne bi sporno bilo da se mi i stvarno protivimo, ali taj je ubogi most samo motiv za pumpanje nacionalne netrpeljivosti i podgrijavanja statusa sukobljenosti s našim susjedima. Takav nam pravnik ne treba. Prvo, degradira svoju struku. Drugo, degradira nam i ono malo ugleda kojeg, može biti još negdje da je ostalo.

Treća kita vina i šenice

Da završim s našim omiljenim dušebrižnikom, čovjekom koji propovijeda kako samo treba smireno. Prošlog četvrtka prvi se put u suvremenoj povijesti Bosne i Hercegovine dogodio hrvatski narod. Ulica kneza Domagoja u Mostaru bila je dupke puna, ne zbog nekog politički iskarikiranog skupa borbe za treći kanal ili opstojnost hrvatskoga jezika (s navescima i ostalim ukrasima), na kakve su nas autobusima dovozili iz svih dijelova lijepe naše Hercegovine svojevremeno. Ovdje je sasvim spontano počelo, nezadovoljstvom oko 930 radnika propalog metaloprerađivača. Neki od njih glasovali su za stranku iz Ulice kneza Domagoja, neki su povedeni tim istim političkim marketinogom koji je početkom tisućljeća dovozio srednjoškolce autobusima na prosvjede, svoj glas davali zajedničkoj marketinškoj listi Draganovoj, Hercegovački Novi Sateliti. Pridružili su im se drugi, braća, sestre, sinovi, kćeri, potom su banuli kumovi, prijatelji, susjedi, usputni prolaznici. Tisuće.

Prvi put u suvremenoj povijesti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ovaj narod nije razmišljao inatom i kockicama, nego trbuhom i guzicom, onim što je i najvažnije za dug život. Prvi put zatražili su odgovornost od čovjeka kojemu su u ruke predali sve. Zatražili su odgovore od dobročinitelja, blaženika, akademika, zaštitnika sabura i institucionalne jednakopravnosti, od hrvatske Katice za sve – Dragana.

I doista, prvi put u suvremenoj povijesti ove zemlje moglo se vidjeti kako hrvatski narod nije glup, kako postoji razlog zašto su preživjeli pet stoljeća pod Turcima i još malo pod Austrijom pa još malo pod Talijanima i konačno kako su preživjeli Gole i obuvene otoke. Šest sati najiskrenijeg hrvatskog ‘zašto?’ čulo se toga dana.

Prvi put u novijoj bh. povijesti ni Draganu nije bilo lagodno. Prvi put je, godinama otkako je izgurao Lijanovića i ostao neprikosnoveni vođa naciJonalnog ponosa, postao svjestan kako ne postoji apsolutna moć, kao ni apsolutno skrivanje pred pravdom. Jedna pivska boca potrebna je da postaneš prošlost. Prvi put da je Dragan morao upotrijebiti interventne snage policije da se obrani od naroda koji je glasovao za njega, i štoviše, vjerovao u njega.

Vjerujem kako će već u narednom razdoblju sveopći Dragan okrenuti vodu na svoj mlin, pričat će po birtijama kako se od njega tražilo da nešto premosti (opet krade tuđe krilatice, Mostar 2024). Opet će prosipati šuplju kako to neki sarajevski mediji pokušavaju da zavade hrvatski puk s hrvatskim vođom. Nije čak niti problem ako se vi prevarite pa date glas naciJonalnom ponosu, ima tu i čestitije mladosti, njih slobodno iksajte, uvijek to kažem, problem je ako Draganu povjerujete u šuplju. Jer, budimo realni, za propast Aluminija, skupa s njim Mostara, najviše je kriv posljednji direktor Sokola. Soko je onaj “gotovi proizvod” o kojemu maštamo, koji anulira cijenu megavat sata u ingotu legure. Nemojte to zaboraviti kada budete zaokruživali sutra. Jer nije samo Džindić direktor propale firme. Kad prestanete razmišljati inatom i ikonografijom i počnete trbuhom, tada je vrijeme za eurointegracije i ostalo. Gospodin pomiluj, alhamdulillah i svetog amen. #samosekularno

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.