Ne zamjerajte se macama i kucama

Jučer je Mostar prvi put službeno obilježio Dan svih civilnih žrtava iz protekloga rata. Simbolično, taj 13. lipnja 1992. bio je prvi ratni zločin počinjen u Bosni i Hercegovini, kada je 115 osoba odvedeno iz podruma i skloništa u sjevernom dijelu grada, da bi bili ubijeni na više lokacija, od kojih možda najsablasnija gradska deponija Uborak.

Ovaj zločin bio je bukvar, kamen temeljac i štivo za sve ostale zločine u Bosni i Hercegovini. Vidimo iz brojnih detalja da je to bio precizno smišljen čin proistekao iz naučenih normi – postojale su neke neformalne dobne granice što čini dijete, a što muškarca, na žalost žrtava, vrlo ovlaš postavljene granice. Sanela Kuko tako je jučer pričala o tome kako su joj brata tri put odvodili i vraćali, jer naravno, ni svi mladići u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji nisu bili monstrumi, makar su dobili jezivu naredbu od Momčila Perišića, inače najpoznatijeg zbog ratnih zločina u Dalmaciji.

Sve te svirepe zločine kasnije smo viđali širom Bosne i Hercegovine, svaki put u novijem i bolesnijem obliku, jer ljudsko zlo evoluira. Da ta ista škola i odgoj zločina nisu zamrli, danas vidimo na primjerima Ukrajine, Buči, Novoj Kahovki. To ništa nisu neke daleke i strane stvari, usporede li se sa zlom kakvo je raslo u Bosni i Hercegovini devedesetih.

Dan 13. lipnja trebao bi, a mislim to sasvim iskreno, postati državni dan sjećanja na civilne žrtve protekloga rata u Bosni i Hercegovini. Ono, neradni dan, s prigodnim komemoracijama i svečanim školama na otvorenom. Jer ovdje mu je bila obrana diplomskog ispita. I molim naše političare, da, čak i uvijek rado samoprozvanoga Sanela, da tu inicijativu i poguraju do najviših državnih razina. Da vas konačno pamte po nečemu posebnome i ujedinjujućem za čitavu Bosnu i Hercegovinu, a patnja nam je itekako svima ušla u genetiku proteklih 30 godina. Da vas ne upamtimo kao wannabe uhljebe koji se razračunavaju oko tipfelera u Federalnoj novinskoj agenciji.

Kako se postaje zločinac?

E sad, vi se sigurno pitate, nakon što sam zaključio želju i misao u prošlom pasusu, o čemu dalje da pišem. E sve ovo je bonus, vi kojima je dosadno, možete prestati razbijati glavu, no o zločinu i patnji se itekako mogu pisati znanstveni, seminarski, diplomski radovi, a ne samo tjedna razmišljanja nekog osrednjeg novinara iz BiH.

Vjerojatno ćete primijetiti onaj neki ludi uzus iz holivudskih filmova da tamo nekom štreberu ispadnu papiri u školi ili na poslu ili tako negdje i nitko mu ne pomogne nego mu se još smiju i onda on kasnije bude glavni zlikovac u filmu. E pa to je samo romansirana i vjerojatno nimalo istinita legenda kojom će netko nekad opisati smrt djevojčica i dječaka u Osnovnoj Školi Vladimir Ribnikar, u nekom bolesnom dokumentarcu za one krimi kanale.

Možda jedan takav sličan zločin detaljno je opisan u dokumentarcu (slobodno ću ga prevesti) Ne zezaj se s mačićima. Luka Magnotta je poznati kanadski fotomodel za kojeg se ispostavilo da je strašni masovni ubojica. Otkrili su ga nakon godina potrage, upravo preko mačaka.

Postoji jedna veza između ubojstva ljudi, masovnih ubojstava, ratnih zločina i maltretiranja životinjica. Zlo, kako smo vidjeli i na primjeru Uborka i Sutine, evoluira, i u svakom valu je sve opakije, naprednije, svirepije.

Luka Magnotta dugo je bio na meti boraca za prava životinja, iako isprva nisu znali njegov identitet. Upao je u oči javnosti tako što je javno podijelio video snimku ubijanja mačića, brutalan snimak od kojeg se normalnom čovjeku okreće želudac. Uslijedilo je nekoliko takvih objava i ovi pomalo fanatični ljubitelji prirode tragali su za njim na sve moguće načine, jer zakon, kako to obično biva, ne reagira dovoljno ozbiljno ni dovoljno brzo na smrt životinja.

Magnotta je kasnije počinio nekoliko jednako brutalnih ubojstava ljudi, jer, kako psiholozi danas znaju, postoji određena evolucija u tom bolesnom mozgu. Magnotta nije jedini primjer evolucije zla – David Berkowitz, Jeffrey Dahmer, Ted Bundy, samo su neka od imena masovnih ubojica koji su počeli kao zlostavljači maca i psića, a Luka Magnotta je jednom prilikom (jer je ovaj slučaj jedan od najbolje elaboriranih upravo zbog medijske nazočnosti ovog fotomodela) izjavio kako mu je inspiracija za 'životno (ne)djelo' bila Karla Homolka.

Svi ovi zločinci, baš kao i ovi naši iz rata u Bosni i Hercegovini i poraću, imali su jednu zajedničku evoluciju zla u sebi, jer ne postaneš monstrum tek tako, preko noći. Treba prvo želudac i krajnike naučiti da ne rigaju od same pomisli na patnju.

Danas kuče, sutra 114 ljudi

Bosnu i Hercegovinu prije nekoliko dana protresao je brutalan čin usmrćivanja psa u Fojnici. Slične priče i ranijih godina čitali smo i iz Srbije i iz Hrvatske, i sve to je samo bio uvod u stravu na Vračaru.

Na žalost, naše društvo presporo reagira na zlostavljanje životinja. Samo u naselju u kojem ja živim, na južnom izlazu iz Mostara, proteklih tjedana svjedočimo strašnim svjedočanstvima. Dosad sam saznao za masovno trovanja pasa ovdje u naselju, pri čemu je nestao jedan divni pas od nepunih godinu dana. Čuo sam i da tu u naselju ima pas s otvorenim ranama na glavi, ne želim ni zamisliti kako je došlo do istih i kakvu će laž vlasnici smisliti da opravdaju nešto što su oni učinili. Nadležne institucije uredno odmahuju rukom, ne mogu se oni baviti macama i kucama, a ponajmanje ježevima.

Prošle nedjelje iz sna me probudilo jezivo cviljenje psa, tek kasnije sam saznao da se radilo o maloj crnoj keruši, mirnoj i plahoj, koja je tu izbačena prije tek tjedan dana i koju su ostali kvartovski odbačeni psi prihvatili jednodušno, jer riječ je o polugodišnjoj bebici od psa.

Najprije sam mislio da ju je udario automobil, neka od budala koje redovito voze kroz Koloniju čitajući SMS poruke (i onda netko predlaže da se makne stoljetna granitna 'kocka' – što, da nam i osnovci ginu na putu do škole?!). Istina koju sam saznao od mještana daleko je strašnija – naime, u naselju imamo monstruma koji je to malo pseto, nejako, razigrano, nimalo drukčije od djece koja se igraju u obližnjem novoizgrađenom parku, po kiši gonio i lovio i mamio da bi je pretukao gotovo do smrti – što je razlog da je lijepa crna kujica ostala živa, pojma nemam, možda je netko naišao ili ne znam.

Uglavnom, svjedoci se boje otkriti identitet i prijaviti slučaj jer je monstrum ni manje ni više nego uposlenik MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije.

No ono što ja želim poručiti i gradskoj policijskoj upravi i vijećnicima Grada Mostara i svojim sumještanima jeste da dobro razmisle o slučajevima masakra u Vračaru i Mladenovcu – mi na Balkanu živimo u sustavu spojenih posuda, sve što je jučer bilo u Mladenovcu, danas je možda u Biogradu na moru, sutra u Fojnici, prekosutra tu kod tebe. Još jednom podsjećam da se radi o očito državnim službenicima i namještenicima, još jednom naglašavam Magnottu i sve ove gore spomenute čija imena ni ja ne želim pamtiti nego ih guglam. Sve je to povezano, i počinje tako, smacama i kucama i ježevima, nastavlja se u Ribnikaru, preobražava u podrumima pred Uborak i Sutinu i kulminira u enklavama Srebrenice i Žepe.

Molim vas! Najprije da ne kupujete pse koje ćete kasnije izbaciti, ili da kastrirate ako kasnije želite izbaciti tu nevinu mladunčad. Molim vas i da ne izbacujete kučiće ovako po prigradskim naseljima, gdje to sjeme mržnje, koje bi možda igrom slučaja i ostalo usahlo prije nego istraste u cvijeće zla, gdje to čudovište neće dobiti primjerke malih mačića i kučića i ježeva i kornjača koje će sutra neki lokalni kabadahija koristiti kao target practice prije nego pod noge uhvati slučajno odabrano dijete, djevojku, mladića, pa na kraju krajeva tebe ili mene. Molim vas! Žurno da djelujemo, da ohrabrimo lokalnu zajednicu da djeluje, da prijavi, da osudimo na vrijeme i procesuiramo, kako sutra ne bi stradala naša djeca, kako sutra ne bismo stradali upravo mi. Molim vas!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.