Kamen u cipeli

Svaka obitelj ima onu jednu crnu ovcu, onog ludog člana kojem se svi čude i zbog koga sliježu ramenima na krizmama, mevludima, slavama, svadbama i rođendanima. Taj jedan ludi član se jednako toliko čudi ostatku familije, jer dok on/ona smišlja neku dobru spačku ili zajebanciju koja graniči s dobrim ukusom, oni svi razbijaju glave koja se za koga udala, kako su im djeca musava i traljava, a šta će oni jadni, znaš li gdje on radi... E pa taj ludi član ne troši vrijeme na to, nego se svojski dobro zajebava.

Taj jedan nakaradni lik u široj familiji je pun samopouzdanja i ne smeta mu što živi u nikakvim uvjetima, što ne baca novce na bazene i skupa kola, ljetovanja na možinskim otocima (Karibi, Maldivi, Kornati, Školji...), njegova su stajališta tamo negdje visoko u orbiti i vidi život kakviim jeste – jednom ogromnom količinom govana koju samo treba predurati.

Taj obiteljski čudak ni za čim ne žali je zna da onaj tko prije umre, prije se spasio. Isto tako taj bedak zna da prije, poslije, a ni tijekom života nema ničega i zato se nema kada ni brinuti. Brinu li se ptice i mačke i psi?! A zašto bi onda jedan čudni lik u familiji. A znate li kako ja to tako dobro znam? Jer sam u svojoj obitelji ja taj čudni osobenjak, da ne upotrijebim neku iskreniju riječ kakvu za mene upotrebljavaju kad nisam blizu.

Od rogatoga boga Pana

Ali mene neobično tješi da smo mi u Bosni i Hercegovini svi zajedno, bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Jevreji, Ganjani, Palestinci, Nikaragvanci... nama je svima to jedina zajednička osobina – svi smo čuđenje u brojnoj balkanskoj obitelji, od Crnog Mora do Jadrana.

I nije to tek od jučer. U vrijeme antičkog Rima, nakon što nas je SPQR osvojila, nije dalje intervenirala kod nas jer su ovdje bili oni nakaradni Iliri – pljačkali, palili, silovali, a onda kad bi te sutra sreli, prodavali ti tvoje vino i ulje što su ga oteli prije nekoliko dana. Rimski car Flavije Teodozije ovdje je napravio granicu jer je znao da se nakon njegove smrti sinovi Honorije i Arkadije neće posvađati oko međe u nekom tamo ludom i prokletom Ilirikumu.

Kasnije je ovdje bilo kraljevstvo koje je su zvali na sve jednu carsku tuču u srednjem vijeku, jer ovako lude, strašno nas je bilo vidjeti na gomili, a imali smo svoju crkvu koja je bila nazivno Rimokatolička, ali smo mi bili toliko izolirani od ostatka svijeta jer smo ovako blesavi da smo bili na pola puta između pravoslavlja i katoličanstva. Bilo je tu i natruha zoroastrizma i slavenskog dualizma, a nije jer smo mi bili nešto posebni u Božjim očima nego baš zato što smo bili malo posebni u Božjim očima – da ne upotrijebim bolji pridjev.

Kad su Turci došli, ubrzo su shvatili da smo mi budale, bili muslimani ili kauri i dali su nam Pašaluk samo da se ne bi morali tući s nama – kao nazivno smo bili pod njihovom upravom, a isto kao ni dvije crkve, ni oni se nisu puno metiljali s nama. Došla je za njima Austrougarska i svi znamo jako dobro da ju je tu đava i odnio. Na krilima Gavrila.

On meni Bosne nema

Desetljećima su o nama smišljali viceve da smo glupi, a mi smo ti zapravo kamen u balkanskoj cipeli. Kad treba potegnuti, mi smo pravili i električnu energiju i ugljen i čelik, a za sve ostalo bili smo niža raca. Ali što smo posljednjih godina postali Ludi Grga u obitelji, pa to je stvarno za jedan ozbiljan znanstveno-istraživački rad.

Najprije smo, kad god je Hrvatska trebala napraviti neki demokratski ili politički iskorak u bolje sutra, prema euroatlanskoj budućnosti, mi redovito na svakim izborima bili onaj ludi član obitelji koji zaokružuje najnakaradniji politički izbor. Od Mesića, koji je prevagu odnio sa ono malo ludih glasova iz BiH pa sve do u novije vrijeme Kolinde i Zokija. S godinama smo se sasvim ozbiljno zamjerili Hrvatima iz Hrvatske tako da više samo ne smišljaju viceve o nama.

Kad su prije par godina Crnogorci orgijali oko časnog krsta, uz mjestimično izopćavanje i spaljivanje guma oko Cetinja, mi smo slali autobuse ne bismo li se još više zamjerili ni krivim ni dužnim susjedima, koji su s nama u sasvim dobrim diplomatskim odnosima. Ostat će tako zabilježeno da je Nebojša Vukanović čovjek koji se nikad nije petljao u pitanja susjednih država pa tako nije išao na skup podrške vučićevcima, samo je eto nikad bio Crnoj Gori na barikadama.

Kada su došli ovi posljednji izbori na kojima je Milo konačno otišao u ropotarnicu povijesti, sišavši s čela stranke nakon što mu je sav narod rekao dosta ga je, mi smo se opet petljali pa su iz tolerantnog Sarajeva koje se nikad ne miješa u politiku svojih susjeda slali priopćenja podrške Milu protiv četnika, kojih je brat bratu, bilo par stotina, u cijeloj onoj malo državi svejedno zanemariv broj, pa svi su bili tu noć na ulicama.

Trn u peti obitelji Balkan

Mi koji se isto tako ne miješamo susjedima u njihove poslove najprije smo skovali ludi plan da Bošnjak iz Sandžaka bude dijelom Vučićeve vlade već godinama, makar vidimo da Vučić nije dobar za Srbiju. Posljednjih dana, kada je vrag odnio šalu i vidi se da više decenija trovanja Pinkom i Zadrugom nema ama baš ni najmanju odgojnu karakteristiku, pogotovo ako se usporedi sa onim dokumentarcima sir Davida Attenborougha ili barona Aubreya Buxtona, kakvima nas je nekada JRT(RTB) opskrbljivala, a na kojima je većina nas odrasla, mi ponovno imamo ludi plan.

Prvo se u autobus mafiju upisala Jelena Trivić, makar smo vidjeli da prosječni Srbijanac ide na Gazelu. Onda joj je Dodik kao zamjerio, a sad se evo na veliko šalju autobusi iz manjeg, ali ne i najmanjeg entiteta. Čujem da prijete poslom ukoliko se ne ode na najveći svjetski prosvjed autobusa, čak 2200 autobusa podržat će nasilje i Vučića. Kako nasilje, pa jesu li rekli da je ovo kontramiting, a protiv lešinara i hijena s Gazele, onda je prosvjed za nasilje i Vučića.

Ili kako ono reče Vučić – Sigurno!

Vidite, dakle, kako smo mi u Bosni i Hercegovini svi zapravo isti, makar se različito Bogu molili. Svi smo mi kamen u cipeli našim najbližima, s kojima isti jezik i istu kulturu dijelimo. Onaj Ludi Grga, kojeg se trsi svaki član obitelji i kad prođe na obiteljskom slavlju, samo čuješ tihi žamor iza leđa praćen hihotom one jedne tetke koja se ne može suzdržati.

Mi smo ti jednostavno, naopaki od sebe. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.