Na pragu gradžanske

Prije tri i pol desetljeća napustio nas je Alija Nametak, pisac za kojega će bošnjačka elita ustvrditi da je jedno od najvećih imena bosanske literature. I ja u tom dijelu ne vidim ništa sporno, pronalazio je i skupljao po Turskoj bosanske narodne priče, vjerovanja, arhivirao štošta. Problem je zašto se on pronašao u Turskoj.

Naime, Jugoslavija nije mogla svakog ustašu poslati na Goli Otok, streljati i slično, jednostavno je bilo previše logistike u tom poslu. Na isti način Vojislav Šešelj nije u Haagu dočekao konačni sud. Jednostavno, previše logistike. A Alija Nametak je tijekom Drugog Svjetskog Rata bio ravnatelj Hrvatskog Narodnog Kazališta Sarajevo, a takvo se mjesto u Nezavisnoj ustaškoj moglo zaraditi samo obilnom rasističkom literaturom, u čemu se Nametak također uredno nametnuo.

U našem pola-pola Gradu Mostaru, u kojem SDA traži da se ukinu sva nedržavna obilježja na institucijama Grada, u kojem SDP traži odbijanje Ulice Tina Ujevića jer je bio obični dopisnik u vrijeme NDH, u kojem Mile Budak nije priznat kao pjesnik, u tom Mostaru se na sva zvona hvali dotični autor Nametak, hercegovačkih korijena.

A ovo je samo primjer, jer gradžansko Sarajevo ima čak i školu dotičnog Alije Nametka, koji se istinski nametnuo rasističkim štivom u narodnooslobodilačkoj prošlosti naše gradžanske, ali ga Brozova administracija jednostavno nije smatrala vrijednim ni doživotne kazne, previše troška, jednako kao i Vojislav Šešelj.

BiH se gradi s nule

Ovo kratko prisjećanje na lik i djelo istaknutog ustaše iznosim samo kao protutežu gradžanskoj politici koju nam prodaju pod građansku. Isti ti promotori gradžanske države koji tvrde da Lutkarko kazalište u Mostaru nije pravni isljednik Pozorišta lutaka Mostar, šalju nekakve bijesne e-mailove Feni, ujedno tvrde da autor Alija Nametak nije pravni isljednik Alije Nametka, kolaboraciniste i autora rasne propagande u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Sve ovo stavljam na protutežu onome što se jučer dogodilo u Mostaru – susret Trojke s Draganom i najljepšima. Navodno su otvorene brojne otvorene teme, ne dakle, broj ruku u federalnom i državnom parlamentu, nego i vizije izmjena Izbornoga zakona, vizija vlasti s pedesetpostotnim udjelom žena, ili neki suvisli socioekonomski program, koji bi nas, svi zajedno, uveli u euroatlanski projekt, dok još postoji i nije prešao na neku novu razinu. Dok nismo ostali crna rupa na Balkanu.

Ali sve to se ne može bez suočavanja, sučeljavanja i trijezne glave.

Nitko ne spori da je Mile Budak bio pjesnik, istina, osrednji, ali je bio i ideolog koncentracijskih logora daleko okrutnijih od njemačkih. Nijedna se škola ni ulica ne trebaju zvati imenom jednog takvog rasističkog ideologa, mada ne vidim ništa sporno da se o njegovom djelu održi kakva tribina, gdje bi se ljudima i pokazao njegov osrednji opus, ali i razmotrila njegova mračna strana.

Na isti način, želim da i u drugim, tim takozvanim nacionalnim korpusima, mogu održati kakvu znanstvenu tribinu o Aliji Nametku kao autoru, ali također se naježim od pomisli da bi škola ili ulica nosile ime po istaknutom ustaši i ideologu rasističke agende.

Zarobljenici davno prošlog vremena

Vidite, ja nikad nisam imao namjeru uključivati se aktivno u politički rad, dovoljno mi je što ih gledam sa strane i analiziram im akcije i rad općenito. Ali mi je zanimljivo kako stranke poput ovih koje se zovu Naša, a zapravo se pokazuje da su isključivo Njihova Stranka, prodaju bošnjački elitizam pod neki građanski model.

To što se netko naziva Hrvatom ništa ne znači, domovnica je bezvrijedna sama po sebi, vidjeli smo u primjerima Emila Vlajkija i evo nedavno Svena Alkalaja. Na isti način nečije izjašnjavanje da je Bosanac, Hercegovac, Jugoslaven, ništa vam to ljudi ne znači, ako vas djela ne prate.

A djela su u ovom slučaju konkretan iskorak. Ja sam duboko uvjeren da se problemi Bosne i Hercegovine mogu riješiti za jedno popodne, a nikakvim u kamen urezanim dejtonima. Ali da bismo ih riješili, mi u Bosni i Hercegovini konačno trebamo stati pred zrcalo povijesti, pogledati se duboko u oči i sami sebi priznati i obećati:

- U redu, priznajem, kroz prošlost smo radili svakojaka sranja, napravili smo tonu neoprostivih stvari. Ali smo istodobno ljudi, vjerujemo u drugu priliku, vjerujemo da je zaslužujemo i moramo je jednako pružiti drugima.

Tek nakon toga, iskrenog priznanja, možemo pružiti ruku pomirenja jedni drugima, sjesti za pregovarački stol. OK, bilo je u Drugom Svjetskom Ratu svašta, OK, bilo je u Domovinskom Ratu svašta. Radili smo neoprostivo. Ali vrijeme je da završimo priču o tome.

Onaj tko je zalužio kaznu, da bude kažnjen. Nema poštenog naroda ili strane. Ali to ne znači satanizaciju bilo koje od bosanskohercegovačkih društvenih skupina. Dobro, Blaškić je odgovoran za ratni zločin. Isto tako je bio odgovoran i Šešelj. Jednako tako i Alija Nametak. Ali ako su Nametak i Šešelj odradili svoj staž iza rešetaka, šta je sporno oko Blaškića?! Ili bilo kojeg drugog, posljednjih dana je bila vika o Blaškiću pa njega uzimam za primjer. Nećemo davati imena školama po njemu, nije u redu, nije pravedno. Ali da se pojavi na kakvoj tribini, pa eto takvo što ni Savezu Komunista nije smetalo za Aliju Nametka, koji se nakon odrađene zatvorske kazne uputio u egzil i tek tada napisao svoja vrhunska djela, koja danas Bošnjaci slave kao literarni domet.

Idemo ove godine napraviti iskorak, svi. Ako mogu sjesti Konaković i Čović, ako mogu sjesti Sarajlije s Dodikom, ne znam što je sporno. Samo jednaka pravila da vrijede za sve. Bez demonizacije. Otvorenih dlanova i otvorena srca i misli.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.