Metni brašna po potrebi

Otkako je svijeta i vijeka, dobro, ne znam za čitavi svijet, ali barem što se tiče abrahamskih religija, jedna je molitva zajednička: sačuvaj nas od bolesti, gladi i rata. To su tri pošasti veće od ičega zamislivog i nevidljiva su sila koja povlači seobe, ruši granice, drobi kulture... Gotovo četiri tisuće godina, otkako se povijest zapisuje, ove su osobine usađene u kolektivno sjećanje svake generacije. Čak i seksualne partnere podsvjesno biramo na osnovu otpornosti na ove osobine: krupna prsa sugeriraju nam zdrav timus, široki bokovi i trbušćić sugeriraju lagodan život, snažna brada, široka ramena, čvrste noge, sugeriraju dobrog borca. Ono što se ne uklapa u taj opis, primjerice krhku tjelesnu građu, blijedu put itd., u narodu zovemo 'jado' jer moguća je žrtva u vremenu bolesti, gladi i rata. A nekako u nas ovo troje kao da se smjenjuju jedno za drugim.

Migracija naša nasušna

Tek u suvremeno doba čovječanstvo je pronašlo put iz ovih pošasti, redom, najprije iz bolesti, od otkrića penicilina, potom je zdravija radna snaga proizvodila više hrane... potom su dva velika rata dovela do ključnog stišavanja. Reći ćete s pravom, niti jedna od ovih pošasti nije iščezla. Nije, istina, ali je moguće skloniti se pred njima, pobjeći na prostor gdje te ne dotiču.

Upravo ovaj proces nama se događa posljednjih dva desetljeća. Najprije valovi izbjeglica od ratnih zbivanja, danas jednako izbjeglički val pred gladi i bolesti. Nemoguće je spriječiti pojavu ili jednog ili drugog u zemlji bogova rata (warlords), u zemlji vječnih podjela i nepostojanja kompromisa. Nije onda nimalo čudno da ljudi, specijalisti u preživljavanju već oko 300 tisuća godina, traže sigurnost. Posljednjih desetljeća taj put neminovno vodi na Zapad, kako naše migrante u Njemačku i Irsku, tako s Istoka Azijate nama. Ne postoji niti jedna kratkoročna mjera zaustavljanja ovog procesa, niti zatvaranje granica, ni Schengen (čitaj Schön Gen), ni žice ni vize ni putovnice... 

Pogled preko ograde

 Kako je Zapad postao Zapadom? Jednako smo bili tamni vilajet, oni kršćanski, mi otomanski. Jednako smo uništeni u velikim ratovima prve polovine prošloga stoljeća, oni čak i više, jer kod nas osim spaljenih sela i nisi imao mnogo toga za uništiti. Jednak smo polet imali u obnovi i na pragu prelaska u digitalnu eru, oni su jednako grabili naprijed, a mi...

Nismo mi zaratili, ma kako naši sukobi izgledali nama krvavi, tek su sitnica u svjetskim očima. Ono gdje smo mi stali je planiranje. Na pragu devedesetih mi smo prestali planirati. Planiranje je ono što je izvelo svijet iz bolesti. Planiraš da ćeš oprati ruke sapunom da ne bi dobio gliste ili bakterije. Planiraš sjetvu da bi žeo ravnomjerno, zdravo i raznoliko. Planiraš skladišta i naoružanje, ne da bi ratovao, nego da bi učinio plijen kiselim i neugodnim potencijalnim pljačkašima.

Kako možete objasniti silne transkripte iz rata koji dokazuju ratne zločine? Netko očito nije dobro planirao zatiranje dokaza. A uostalom, onda kada je nekome i palo na um ubijati civile, paliti domove... ne vjerujem da je tu bilo i trunke plana.

Pa ako je rješenje problema tako jednostavno, zašto ne stanemo činiti sebi štetu?

 Neorganizirani kriminal

 U zemlji u kojoj se sve radi stihijski pa imate tek nešto malo kilometara autoceste. Kada se planira ukrasti na asfaltu autoceste, ne krade se pola količine, jer onda asfalt puca. Zakine se djelić, neprimjetna količina. Kada krojiš košulju, zakineš mrvicu u struku ili na prsima i izgleda utegnuto, kao da pucaš od zdravlja. Ne otkineš previše da ne možeš košulju ni navući preko ramena.

Ne postoji apsolutno poštena vlast. Svugdje se malo uštine, malo ukrade. Ali se planski otima, zato se zove profiterstvo, a ne lopovlukanstvo. Profit je mali postotak, a lopovluk je kad otimaš nemilice.

Nepostojanje plana. To je to. Ne možeš godinama proizvoditi nastavnike jezika, teologe (ili marksiste, ista stvar), ekonomiste ili pravnike, a bez ijednog inženjera, arhitekta, strojara, majstora.

Ne možeš godinama ulagati u opremanje bolnica aparatima, obučavati liječnike, ali plaće ne usklađivati s troškovima. Tu nema plana. Ne možeš zapošljavati u javnim poduzećima nemilice, a bez realnog, proizvodnog sektora. Ne može inspekcija progoniti privatnike, a državna poduzeća dužna. Ne možeš gasiti rudnike, a očekivati da nekim čudom metalska industrija cvjeta. Ne možeš imati IT sektor, a ne ulagati u obrazovanje mladih. Ne možeš govoriti o napretku industrije, a ne imati elektroenergetski plan, ne imati plan subvencija, ne imati sustav kvalitete. Nije da mi to ne znamo, imali smo i Energoinvest i Unis i TAS i Soko...

Ne možeš govoriti o kandidaturi za Europsku uniju, a šurovati s istočnim silama. Ne možeš se kandidirati za Europsku uniju, a bazirati politiku na plemenskom biranju poglavice. Ne može bez plana. A da išta ozbiljno planirate... ma mislim, vidjelo bi se.

I ne, ne možeš reći, mi imamo plan. Marshalov plan, Atatürkov preporod, azijski tigrovi, Pokret nesvrstanih, Zajednica za ugljen i čelik... svi su se ti planovi osjetili, nisu bili samo puki papir. Plan je i akcija, ne samo riječi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.